Sinclair Lewis je još prije osamdeset godina upozoravao: "Fašizam će u Ameriku doći umotan u nacionalnu zastavu, noseći križ u rukama". Neposredno nakon toga, u vrijeme Velike depresije, general-major Smedley Butler je u studenom 1934. američkom Kongresu prijavio zavjeru tadašnjih najkrupnijih kapitalista za rušenje vlasti Franklina D. Roosevelta i uvođenje fašističke diktature po ugledu na Italiju i Njemačku. Jedan od zavjerenika je bio i Prescott Bush, otac predsjednika Busha starijeg, i djed predsjednika Busha mlađeg. Prescott Bush je svoje bogatstvo stekao poslovanjem sa Hitlerovom Njemačkom, kroz fiktivnu banku u Nizozemskoj

Piše: Marina Kelava

Zajedno sa dvadesetak aktivista Zelene akcije i Prava na grad, policija je jučer uhitila i H-alterovu novinarku Marinu Kelava: S takvim kriminalnim sklonostima policija nije imala drugog izbora. Poslali su tri opremljena mrka momka koji su me podigli, jedan za svaku ruku i jedan za noge. Okrenutu leđima uguravaju me u maricu gdje me prihvaćaju dva druga kršna momka. Izleti mi „hvala" i kršni momak odgovara: „Molim".

Piše:  Ramzy Baroud, Counterpunch

Otpor nije grupa ljudi naložena da pravi haos. Nije ni ćelija terorista koja planira kako da sruši zgradu.

Pravi otpor je kultura.

To je kolektivni odgovor na opresiju.

Piše: Marko Sančanin

Čak i ako je bitka za Varšavsku izgubljena, borba za slobodan i pravedan grad nije ni izbliza gotova. Pobuna na pločnicima Donjeg grada samo je jedna od tinjajućih pobuna koje će se možda zapaliti širom Hrvatske. Mnogi su ispravno primijetili da je Varšavska dobar primjer zato što su prosvjednici uspješno kanalizirali pobunu na konkretan slučaj. Problem je artikuliran jasno - slikom trivijalne arhitekture i njezina investitora. Pobuna ima svoje ime i adresu. Ipak, veliko je pitanje koliko je ova artikulacija precizna, a koliko i sama pati od sličnih trivijalnosti i površnih sudova koji su karakteristika hrvatskog društva.

Dovoljno je prelistati bilo koje dnevne novine, ili samo prošetati ulicom u radno vreme državnih organa, pa da zaključite da radnički protesti i štrajkovi ni izbliza nisu onako brojni kao prošlog leta. To, naravno, ne znači da je rešen problem koji ih je prouzrokovao, čak ni da su u većini slučajeva zadovoljeni kratkoročni radnički zahtevi (plate, otpremnine, povezivanje staža, tu i tamo raskid ugovora o privatizaciji...). Iako nekima jesu («Ravanica», «Zastava elektro», u izvesnoj meri «Ikarbus», „1. maj" iz Lapova, ali uvek bez naznaka trajnijeg rešenja), pretežna većina je ovo leto dočekala u odustajanju, razočaranju i daljem nagomilavanju problema za koje sa zebnjom moramo da se zapitamo kako li će sledeći put eksplodirati (nije nam cilj da bilo kome stajemo na muku, pa u ovom delu nećemo javno izlaziti sa dugom, predugom listom primera). Šta je, međutim, sa onima koji istrajavaju, i retkim novim grupama koje ove godine stupaju u proteste? Kakvi su izgledi da urade nešto za sebe, a kakvi da njihovo iskustvo uradi nešto protiv opšte depresije?

Da li je deljenje fajlova pomoglo društvu? Iz uske perspektive postojećih izdavačkih kuća pitanje je apsurdno; otkada su se pojavili servisi kao Napster, profit je drastično opao. Ali par poznatih akademaca tvrdi da je P2P deljenje fajlova oslabilo autorska prava u SAD-u.. i da to svima nama odgovara u isto vreme.

FIFA-in spektakl ostavit će nakon mjesec dana terora i kršenja ljudskih prava, Južnoafričku Republiku tek sa ogromnim dugom i četiri nova stadiona bez mogućnosti neke suvislije primjene. A čitav onaj život i stvarnost koja je uklonjena sa malih ekrana, ostat će tamo gdje je, nesretniji, zapušteniji i neshvaćeniji negoli je bio.

Svake četiri godine za vrijeme Svjetskog nogometnog prvenstva, kao ukrasni dodatak sportskim rubrikama, ljubitelji najvažnije sporedne stvari na svijetu (a i svi koji se nastoje informirati) naiđu i na pokoji prilog o zemlji domaćinu. Tako su mediji prije prvenstva navijače, koji su se zaputli na dalek put, upozoravali o visokoj stopi zaraženih od side, visokom riziku od kriminala i slično.

Piše: Julian Paul Assange

Uvodno poglavlje teksta Julian Paul Assange, australijskog novinara i internet aktiviste, osnivača Wikileaks, obaveštajnog sajta koji se bori za transparentnost informacija

Piše: Viktor Ivančić 

Moj tata je obukao plave gaće i čistu bilu košulju. Tata je išao u grad da će potpisat peticijum za referendum. Tata je rekao da je to referendum za radnička prava. Ja sam tatu pitao da jel mogu i ja ić sa njim potpisivat peticijum. Tata je rekao da mogu. Onda sam ja isto obukao plave gaće i čistu bilu košulju. Onda smo mi sva odgibali.

Decembra 2008, tokom dešavanja koja su usledila nakon ubistva Aleksandrosa Grigoropulosa, anarhistički/antiautoritarni pokret je na fašističke apele masovnih medija za povratak "miru, redu i sigurnosti" odgovorio razoružavajućim sloganom: "vi pričate o izlozima, mi govorimo o ljudskim životima".

Kakva to strašna hipokrizija navodi neke da pričaju o nepostojećem protivpožarnom aparatu u banci umesto da govore o životima koji su izgubljeni? Kakvo orvelovsko izvrtanje stvarnosti tera neke da pričaju o tragičnom događaju kao da se radi o nekakvom kratkom spoju?

Zar stvarno ne shvatamo da je ova hipokrizija ekvivalentna NATO ubicama koje govore o "kolateralnoj šteti"?

Razgovor vodio: Mile Kiš

Aralsko jezero, nekada četvrto najveće jezero sveta na ivici je nestanka. Često nazivano Plavo more za samo 50 godina izgubilo je oko 90 odsto svoje površine. Nastalo na prostoru koji je nekada bio deo Sarmatskog mora godinama je svojom veličinom pariralo mnogim pravim morima. Sredinom prošloga veka Aral je priobalskom stanovništvu donosio milione rubalja prihoda godišnje. Razvijeni vodeni saobraćaj, turizam i ribolov samo su neki od značaja jezera čije je peskovito dno zamenila pusta, gotovo beživotna ravnica. Godinama svetska javnost ćutala je o problemima s kojima se suočavalo jezero, a Aral je tek nedavnom posetom Ki-Mun Bana ponovo došao u žižu interesovanja. Koliko je stanje alarmantno govori prognoza da će za deset godina nestati i poslednji ostaci nekadašnjeg vodenog prostranstva koje se prostiralo na preko 63.000 kvadratnih kilometara

O nekadašnjoj važnosti Aralskog jezera, kao i o problemima i posledicama sa kojima se susreće ovo vodeno prostranstvo, razgovarali smo sa geografom Ivanom Matejićem.

Knjiga Istina o IKEA-i otkriva mračnu stranu najvećeg svjetskog prozvođača namještaja. Johan Stenebo, autor knjige i bivši saradnik vlasnika IKEA-e Ingvara Komprada, tvrdi da on ima mrežu špijuna kojom kontroliše svoje radnike, strance naziva crnčugama, ženama ne dozvoljava napredovanje u poslu

piše: Stanislav Blagec

„Pozivam vas da se pridružite pravoj zavjeri, nazovite je javnom zavjerom, sa stvarnim posljedicama za milijune stvarnih života."

John Taylor Gatto

Piše: Milan Marković

Ovaj tekst želim da iskoristim da priznam sopstvenu grešku - nepromišljenost i naivnost sa kojom ušao u rad na predstavi Da nam živi živi rad u Ateljeu 212. Da bih opisao sve nijanse svoje naivnosti potrebno je da prvo napišem nekoliko reči o određenim pojavama u našem društvu i pozorišnoj sceni koje su u velikoj meri uticale na nastanak ove predstave, a koje sam počeo da primećujem pre godinu dana. Radi se o neobičnoj opčinjenosti naše pozorišne elite revolucionarnom - antikapitalističkom, socijalističkom pa i komunističkom (pre svega) ikonografijom. Iako je ona naravno bila prisutna i ranije, u prošloj godini je postala toliko česta da je zaista postala fenomen na koji smo dužni da obratimo pažnju.

“Dok se proslavlja 50. godišnjica od završetka rata, neke neprijatne istine će i dalje ostati pokopane ispod mita o “trijumfu slobode i demokratije” nad fašizmom. Jer ako je sam fašizam bio veliko zlo koje se moralo zaustaviti po svaku cenu, kako ćemo objasniti potpuni neuspeh britanske, francuske i američke vlade da učine nešto povodom rata u Španiji 1936. – 1939. kada su Frankove fašističke snage, otvoreno podržane Hitlerovim i Musolinijevim oružjem i trupama, uništile “demokratski izabranu” republikansku vladu? Odgovor nije teško pronaći. Za zapadni kapitalizam pravi neprijatelj nije bio fašizam već narodna revolucija koju je inaugurisala španska radnička klasa.”

Piše: SS Sinister

Pri povratku sa muzičkog proputovanja, odnosno Dažd-ove turneje na relaciji Beograd - Zagreb - Skopje, primetio sam da sam nakon svega ostao sa velikim brojem impresija koje su me podsticale na stalno razmišljanje. Zanemario bih doživljaj koncerta, i u ovoj priči se pozabavio elaboracijom uslova za život, suštinskim kulturološkim razlikama, političko ekonomskim ambijentima. Muzičku priču bih za trenutak ostavio po strani.

Piše: Sinister

Seksualnost kao spolnost, tumačena kao takva, podložna je špekulaciji. Sam termin seksualnosti je vrlo neobrađen, nije mu data erotična dimenzija u pravoj meri već samo polna, jednostrana, ograđena, psiholoska, nikako ritualna, magijska, mistička.
Eros se baš u tim poljima nalazi. Ne govoreći o hemiji, pričajuci o inicijalnim uslovima, inicijaciji u erotizam. Telesna alhemijska laboratorija je tu da podrži, i napravi zlato od bilo čega ako za to postoji potreba.

Autor: Andreja Takač 

Tragajući za korijenima ljudskog morala u životinjskom svijetu, autori su se usredotočili na pripadnike iz porodice pasa koji znaju kako igrati pošteno. Autori su Marc Bekoff, profesor emeritus ekologije i evolucijske biologije na University of Colorado, Boulder i Jessica Pierce, etičarka i suradnica na University of Colorado Health Sciences Center u Centru za bioetiku i društvene znanosti. 

mudruje: KJG

Ovo moje drsko i neotesano prdenje u čabar, ili kako ljudi, inače, vole to eufemistički da nazovu: iznošenje mišljenja, je odgovor na sjajan tekst jablan x: teror sreće i dobrog raspoloženja; uz moje lično jogunjenje kod označavanja teranja ili odlaženja u "tri lepe" kao nečeg negativnog. I unapred želim da se izvinim zbog mojih kvrgavih misli i još kvrgavije njihove artikulacije. Dakle...

Piše: Mate Ćosić

Na ministrovo pitanje kako to netko može raditi kod poslodavca (kapitalista) koji ga toliko dugo iskorištava, Mevludin svojim iskustvom odgovara: "Zato jer postoji institucionalizirani kruti sistem osobne ovisnosti migrantskih radnika od kapitalista!"

Prekjučer je u Ljubljani, u popodnevnim satima, jedanaest radnika-imigranta "zauzelo" zgradu Ministarstva za rad, obitelj i socijalna pitanja. Tom su akcijom ovi migrantski radnici nastavili svoj štrajk glađu kojeg su započeli prvog ožujka i tako ga premjestili u zgradu Ministarstva. Radnici zahtijevaju isplatu svojih neisplaćenih plaća i tvrde kako će sjediti u Ministarstvu sve dok im se ti zahtjevi ne ispune.