Sarajevo, zapaljena zgrada vlade Sarajevo

Narodni bunt i demagogija s Al Jazeere

No kako to već obično biva, kad mase postaju svjesne vlastitog položaja, uvijek će se s druge strane naći cijela bulumenta naglo pronađenih pacifista, demokrata najšire baze, tankoćutnih noseva osjetljivih na miris dima u zraku, uvezanih novinara koji podupiru postojeći sistem, ali i vječnih odlikaša koji se gnušaju nasilja i iskreno se čude zašto je do ovoga moralo doći, kad se može lijepo, mirnim putem sve riješiti, umjesto da svjetina divlja po ulicama.

Današnji dan, 7. veljače 2014. godine ostat će duboko utisnut u neku buduću povijest Bosne i Hercegovine, i to iz sasvim očitih razloga. Naime što god netko mislio o današnjim uličnim nemirima diljem zemlje, posve je jasno da se radi o prvim pravim klasnim nemirima u ovoj zemlji, kakvi nisu zabilježeni još od davnih vremena djelovanja radničkog pokreta između dva svjetska rata. Štoviše, s obzirom na činjenicu da je Daytonskim mirovnim sporazumom i ostalim zakonskim aktima u pravnom smislu napravljeno praktično sve da se ovakav razvoj događaja posve onemogući, zahvaljujući čemu se bosanskohercegovačko društvo najpreciznije moglo jednom riječju opisati kao posve apatično, ovo što se danas desilo predstavlja u punom smislu riječi buđenje građanina kao revolucionarnog subjekta. I to neovisno o tome kako će sve skupa završiti.

No kako to već obično biva, kad mase postaju svjesne vlastitog položaja, uvijek će se s druge strane naći cijela bulumenta naglo pronađenih pacifista, demokrata najšire baze, tankoćutnih noseva osjetljivih na miris dima u zraku, uvezanih novinara koji podupiru postojeći sistem, ali i vječnih odlikaša koji se gnušaju nasilja i iskreno se čude zašto je do ovoga moralo doći, kad se može lijepo, mirnim putem sve riješiti, umjesto da svjetina divlja po ulicama.

Izlišno je i spominjati kako je u slučaju prvospomenutih riječ o očuvanju vlastitog malograđanskog komoditeta i teško stečenih pozicija, dok je kod drugih ipak riječ o raskoraku sa zdravim razumom. Dakle pozivati na mirne prosvjede koji bi kao morali donijeti rezultat u zemlji u kojoj je klasa etabliranih političara, već više od dva desetljeća potpuno neosjetljiva na bilo kakve realne društvene potrebe, socijalne prilike, pa i na osnovnu solidarnost među ljudima, u ovom času nije ništa drugo doli pozivanje na očuvanje postojećih društvenih odnosa. Koji su takvi da jedni imaju sve, a drugi ništa. Pri čemu se kod ovih prvih nikad ne uočava jasna granica između tajkuna, nacionalnih vođa i onih koji djeluju kao sive eminencije. I to što je usput par zgrada donekle izgorilo ne predstavlja apsolutno nikakvu štetu u odnosu na to da bi ljudi koji upravljaju zemljom mogli konačno shvatiti da se ne mogu ponašati kao božji poslanici na Zemlji, dok ljudi oko njih nemaju što jesti. Uostalom, oni koji sjede po svim tim zgradama i uredima, čitava ta ‘nova klasa’ stranačkih aparatčika koji su partijskim kanalima riješili egzistenciju upisujući se u birokrate toliko se bahato poigravaju sa svim aspektima života da je i pomalo imbecilno očekivati od poniženih ljudi da razgovorom s njima pokušaju unaprijediti stanje. Ne, sistem zaslužuje potpuno urušavanje, jer se tu više ništa ne da napraviti pukom evolucijskom reformom. Ma koliko god ove riječi zvučale populistički, a nekome možda i licemjerne s pozicije nekoga tko ima egzistencijalno pristojan život, one su činjenično utemeljene.

Ne postoji naprosto nijedan racionalno utemeljen argument kojim bi se moglo potkrijepiti uvjerenje da se mirnim putem može postići to da se konačno ispita imovina naglo obogaćenih partijskih tajkuna, da se konačno izađe iz zablude ideje o slobodnom tržištu, da se sruše svi bespravno izgrađeno objekti, posebno oni zbog kojih su se preusmjeravali tokovi rijeka, da se uvede red u urbanističko planiranje i da se društvo prestane maltretirati svim onim niskim strastima objedinjenim zajedničkim nazivnikom ‘vitalnih nacionalnih interesa’.

Stoga je jedan od degutantnijih prizora kojem su građani danas mogli svjedočiti bio razgovor vođen u poslijepodnevnim vijestima Al Jazeere, tijekom kojega je izvjesni sindikalist S. S. nasilne prosvjede proglasio sramotnim i izrazio nadu da će se policija sutra bolje organizirati, dok je chic-odjeveni voditelj V. B. pozvao građane da ne izlaze na ulicu bez prijeke potrebe. A prijeka potreba ukazala se još 1992. godine i niti u jednom trenutku to nije prestala biti. Da je tome tako, na kraju krajeva svjedoči i činjenica da se u času dok je praktično čitava zemlja na ulici, nitko od predstavnika vlasti i zaštitnika vjerskih i nacionalnih interesa nije udostojio niti obratiti ljudima.

Prema posljednjim vijestima u Mostaru je zapaljena i zgrada Hrvatske demokratske zajednice, inače estetski uspjelo urbanističko ostvarenje. Jao, jao, đe će im duša?

Izvor: 

Povezano