REKLE ZBOGOM CIVILIZACIJI 'Ne bi nam bilo mrsko da nam se pridruži koje muško...'

Zvali su nas čudakinjama, pa đavlima, ali mi smo ustrajale u svojem životnom projektu daleko od nekadašnjih poslova. Radimo u masliniku, uzgajamo verduru i putujemo po svijetu, poručuju Luce, Mrvica, Gaga i Antonela

Kada su se One prije pet godina i mjesec dana iz riječkog zajedničkog stana naselile u srce puste uvale, s koje pogled puca negdje okolo Mrduje, a pod One mislimo na Lucu, Mrvicu i Antonelu pojačanu njihovim ljubimcima, trima psima i dvjema mačkama, brački im susjedi nisu mogli doći sebi.

Odmah su se počela rojiti pitanja, tko su one, odakle su stigle, zašto, koliko će izdržati, što li ih je samo dovelo u tu šumetinu, uvalu bez struje, vode, tuša, zahoda, vodokotlića, kužine s uređajima, televizije...? U totalnu pustoš u kojem oko sebe imaju samo gusta stabla i makiju, a iznad nebo s milijun zvjezdica?

Da su se kladili na brz odlazak gadno bi izgubili jer One nisu bile tek slučajne prolaznice. U toj istoj uvali sada već broje gotovo pa 2000 dana. I iako još nemaju tekuću vodu ni struju, uživaju u svom raju na Zemlji. Još uvijek su tu Luce i Mrvica, putem im se pridružila i Gaga, dok je Antonela otišla odraditi neke svoje privatne životne stvari. Mala ženska ekipa sada ima i sedam četveronožnih vjernih čuvara i jednu macu, a uskoro će se im se pridružiti i nova članica, prijateljica iz Zagreba.

Veliki životni korak

- Presretne smo, odlučila je napraviti veliki korak u životu, dati otkaz na sigurnom poslu, i doći kod nas na Brač. Postat će tako dio naše priče, projekta permakulture koji znači život u čvrstom sjedinjenju s prirodom. Cilj nam je napraviti zajednicu koja će se bazirati na samoodrživosti uz korištenje isključivo prirodnih resursa. Broj ljudi koji ovdje žive stalno se mijenja, nekako su tu uvijek tri cure, a ostali dolaze, odlaze, ljeti nas bude i po 30-ak iz cijelog svijeta.

Stižu nam brojni prijatelji, ali i neznanci sa svih kontinenata. Dođu na dan, dva, neki ostanu mjesec. Svi su dobrodošli, svi koji se osjećaju drugačije, i svi što žele svojim radom dati vjetar u leđa našem projektu.

I što je važno, igrom slučaja u uvali žive samo žene, no ne bi nam bilo mrsko da nam se pridruži i koji muškarac. Ima puno radova koje treba obaviti, maslinik treba srediti, nešto izgraditi, još nastamba da ljudi što dođu imaju gdje prespavati. Liti je lako, šuma je velika, svi spavaju pod nebom. Ali zimi je gadno. Uvijek se zato našalimo kako nam muškarci ne stižu jer za ovako nešto možda nemaju muda. Žene su tu jače – smiju se cure, s kojima smo uz kavu, čaj od kamilice i keksiće porazgovarali o jednom posve drukčijem životu.

Luce, Mrvica i Gaga u svom domu

Dugo su tražile prostor na kojem su ga željele realizirati. Pročešljale su Istru, ali kako je ona postala preskupa, pažnju su usmjerile istočnije. Imale su sreću pa su slučajno upoznale jednog Bračanina koji im je bez naknade ustupio zemljište, za koje su cure s početka priče, odmah rekle kako je - To to.

Učinile su nam veliku čast, nakon niza novinara koje su putem odbili gore poptisanom dvojcu Slobodne Dalmacije dali su ekskluzivnu dozvolu za ulazak u njihov dom, prvu, a vjerojatno i zadnju za sedmu silu. Pustile su nas u kuću, prije pet godina grubu malu betonjaru s tek četiri zida, danas prilično avangardni, no vrlo topao kutak, koje su same obložile kamenom, zatvorile mu rupe, napravile luminar, i polukat na kojem spavaju. Dolje im je čitaonica, dnevni boravak, prostor za druženje, razgovore, planiranje, i mjesto na kojem se skrivaju kada zima pokaže zube. A ona u uvali bez struje i vode, punoj vlage od silne šume nije laka.

- Joj, svašta smo prošle, trebalo je sve ovo dignuti. Same smo iskrčile teren, probile makiju, napravile suhozide, wc, kuhinju iznad, tu iza kuće. Imamo svoje voće i povrće, počele smo raditi i na masliniku. Ljudi su bili pomalo nepovjerljivi kada smo došli, puste su nam nadimke, lipe i grube davali. Bile smo Čudakinje, potom Nit žene nit đavli. E kada su shvatili da ne pijemo pivu, ne strašimo se raditi, i ne marendajemo po dvi ure, onda smo postale Amazonke. To je o.k., to su uvijek bile hrabre žene – s ponosom pričaju.

Luce, Mrvica i Gaga u svom vrtu

Hrabre svakako jesu, ostavile su svoje uhodane živote i redovne poslove kako bi se upustile u nevjerojatnu životnu avanturu bez redovnog izvora egzistencije. Mrvica je nekada radila u jednoj sigurnoj državnoj firmi, Luce u knjižari, a Gaga im se pridružila dočim je stekla diplomu na Grafičkom fakultetu. Ostavile su u čudu i obitelji koje nisu mogle vjerovati da su pozdravile uhodani život kako bi ušle u posve novi.

Jesti se mora

- Teško je to objasniti, to je poriv za slobodom. To znači da ne robujemo komforu, ne patimo za televizijom, tiskovinama, boravkom po kafićima. Ovakav je život jednostavan, ali i vrlo težak. Imamo zemlju na kojoj treba raditi, svakodnevne poslove pripave hrane za cure i životinje, osiguranje novca za kupnju namirnica i plaćanje računa za vodu.

Zna se da se treba ići u šumu po drva, donijeti ih. Ali imamo, znate zasigurno najtopliju kuću na otoku. Peć na drva odlično grije. S druge strane kada nam konvektor za struju ne radi kako treba, mobitel ne možemo napuniti. I kod nas nema razbacivanja sa strujom, zimi se legne puno ranije, baterija se mora štediti – kaže Gaga.

Posebno one iz prve dvije godine kada nisu imale ništa, sve dok im saveznici premakulturalisti iz istarskog Rovinjskog sela, nisu darovali i postavili solarni sustav. Život im je odmah postao lakši. Zimi, kada je najteže, često znaju svratiti u Lucinu bračku kuću, njezini su rodom s ovog otoka, ali i otići na putovanja po Europi.

Nakrcaju se, kaže Luce, sve u veliki kombi, pravo ženskog izgleda, one, njihovi psi i maca, svi s putovnicama, i pravac negdje. Ne zanimaju ih kažu ispijanja kava po kafićima, ali zato neće propustiti otići u Berlin, i poslušati neki dobar koncert.

- Jesti se mora, zato se treba nešto i raditi. Ponekad imamo sreće pa radimo sve, ponekad samo jedna ima posao pa hrani ostale. Pomažemo otočanima u berbi maslina, čišćenju stabala, na rezidbi, čuvamo šume, čistimo vrtove. Često smo u trampi, nekome damo da nam opere veš, a mi onda sve popeglamo, radimo i po kafićima.

Ljeti na trgovima Splita i Makarske žongliramo, izrađujemo štapove same, prodajemo ih. Zimi radimo ukrase od kaširanog papira. Zaradi se za hranu, naravno, maksimalno su nam smanjeni troškovi – kaže Luce napominjući kako svaka od njih ima prostora i za svoje osobne životne ideje i razvoje. Ona je tako postala novopečena studentica ekologije.

‘Sestre’ u Istri i na Kordunu

Permakultura kao pokret i životni projekt osim na Braču već prilično uhodano djeluje u Rovinjskom selu. Pobornika ima i u eko selu Blatuša na Kordunu, te u Vukomerićima. Neke od tih zajednica već su se toliko izdigle da se doslovce mogu samofinancirati, što je i osnovna intencija bračkih Amazonki. One između ostalog žele napraviti pravo malo eko selo s partnerskim zajednicama ili pojedincima. Permakultura u praksi, između ostalog znači, i da se njihovo povrće i voće nikada neće tretirati pesticidima, te kako se u uzgoju ne koristi GMO sjeme. Neka je i deset glavica kupusa manje, ma neka ih i napadnu puževi ili gusjenice, nema veze. To je, kažu naše cure, takav način života.

Nedostaje im tuš i - sjeme

Što nam fali? – trebalo im je vremena da nam odgovore na ovo pitanje. A onda su se dosjetile, tuš s toplom vodom, zimi, ugoda koju one u svojoj maloj mirnoj vali nemaju. I još nešto vrlo važno, sjeme, pravo, čisto, netretirano, izvorno sjeme biljaka. Ako ga itko ima, Gaga, Mrvica i Luce mole da im javi, nužno im je potreban, pa bi ga rado kupile ili mijenjale. Samo takvo sjeme slaže se uz njihovu priču.

Judi, zviri i beštimje

Cure su naslonjene jedna na drugu, žive u suživotu u kojem se svađa ne trpi. A kao i kod svih, i kod njih se na putu nađe svađa, padne i koja teška rič. No, bježanja nema. Kada se problem dogodi on se mora riješiti odmah, nema skrivanja, nema okretanja leđa. Neriješeni problem ovdje znači životni problem, i zato se odmah pristupa razgovoru kako bi se ono što nekoga muči odmah eliminiralo.Digna atue dit, sustrud esed ecte eum dolestionum dolore doloreet

 

Foto: Joško Šupić / cropix

Izvor: Slobodna Dalmacija

Povezano