Ženska kreativnost i zamke na njezinom putu – priča o samootkrivanju

Njoj nije životni cilj da dobije zlatnu medalju ”Dobre Pepeljuge”, cilj je zapravo puno dublji: otkriti što sve žena može biti iza svih ženskih stereotipa, maski, tuđih projekcija i društvenih indoktrinacija, imati hrabrosti da se poput mitske Lilith uputi prema nepoznatim pustinjama vlastitog bića, da može upoznati staze kojima žene prije nje i nisu često kročile.

Budimo realni odmah na početku: suvremeno društvo, kao ni ona starinska tradicionalna prije njega, uopće ne očekuju od žena da budu kreativne, a često puta to uopće i ne podržavaju. To će vam biti jasno čim uzmete u ruke neki od tzv. ”ženskih časopisa”, koji u današnjim vremenima poput starinskih ”bontona za djevojke” teže odgoju ženske publike, dakako u suvremenijem celofanu nego što je to bio slučaj nekad, pa tako suvremena Pepeljuga više nije opterećena brojnim moralističkim savjetima svojih baka, ali ona je opet i dalje samo Pepeljuga koja mora biti lijep i ugodan privjesak – nekom muškarcu.

Naime, čak i kad u takvim časopisima čitate npr. o princezama iz Monaca, vi nigdje nećete pročitati kakve knjige one vole, imaju li neki svoj kreativni hobi, koje su njihove profesionalne ambicije i sl. – ne, vi ćete samo čitati o tome kakve one nose haljine na određenim društvenim primanjima, koji je njihov omiljeni modni kreator, čitat ćete i drame o njihovim brakovima, odnosno o muškarcima koji ih oblijeću, ali nigdje, baš nigdje neće proviriti neka njihova originalna osobnost ili neki bitan stav koje su one negdje iznjele u javnosti, ništa buntovno što bi iskočilo iz uobičajenih medijskih stereotipa o tome kakva treba biti ”dobra princeza”, odnosno suvremena Pepeljuga.

I brojne sapunice servirat će isti takav ideal Pepeljuge u različitim podvarijantama: to je lijepa i skromna djevojka, čiji se čitav život fokusira isključivo oko ljubavi i romantike, u malo tvrđim verzijama sapunice može i sasvim malo seksa, no uvijek tu žena troši ogroman dio svog života oko raznih intriga, borbi sa suparnicama stvarnim ili zamišljenim, sukoba sa zločestom svekrvom / maćehom / šeficom, a pri tom uvijek ostaje savršeno dotjerana, i pored svih tih nervnih stresova, dobra djevojka uvijek je kontrolirana, ona se nikad neće ni razljutiti, ni razbjesniti, ona nije svađalica, eventualno su joj dozvoljene suze, ali i kod tih suza mora se paziti da budu umjerene, da joj slučajno ne bi razmazale decentnu šminku.

Drušvo i mediji dakle uopće ne žele kreativne žene, dapače ih često sustavno ignoriraju, jer će na primjer na jednu spisateljicu koja u medijima govori o svojoj knjizi doći barem stotinu manekenki / starleta / atraktivnih udavača koje uopće neće ništa govoriti, nego će se za publiku samo analizirati kakvog su trenutno mužjaka one uspjele pripitomiti pored sebe, te da li im je on vjeran ili ih vara s nekom drugom, istom takvom poželjnom suparnicom. Naravno, pametne žene će reći da one uopće ne čitaju takve časopise i ne gledaju sapunice, pa ih kao sve to ne može ni dodirnuti, no opet ostaje nepobitna činjenica da milioni i milioni djevojčica od najranije mladosti nesvjesno upijaju te medijske slike i vrlo često će se s njima identificirati, te početi potiskivati svoju pravu osobnost kako bi dosegle taj ideal lijepe, a ipak karakterno posve bezlične suvremene Pepeljuge.

Opet, i mit o ”Super-ženi” samo je prividno emancipirao Pepeljugu, jer Super-žena je naravno poslovno aktivna, ona se uspijeva dizati u pet ujutro, odjuriti na posao gdje gradi karijeru u savršeno elegantnim kostimićima po mjeri, nakon čega opet juri kući da bude savršena majka svojoj djeci, i pri tom još stigne i kuhati i peglati, i na kraju dana biti savršena ljubavnica svom muškarcu. Samo prividno, kažem, ona se razlikuje od starinske Pepeljuge, jer ako oljuštite sav taj sjaj oko Super-žene, ostaje činjenica da ona jednako toliko rinta u svom životu kao i sama Pepeljuga, i rinta vrlo često da bi ugodila drugima, čak i kad gradi blistavu poslovnu karijeru, društvo joj nikada neće dozvoliti da se do kraja opusti, nego će stalno iz potaje vrebati pitanje ”a kako uspijevate uskladiti posao i obitelj?”, s tim prizvukom nametnute krivnje, koja će učinkovito onemogućiti da Super-žena barem malo uživa u plodovima svoga rada. Super-žena je naravno kapitalistički izum, pod krinkom emacipacije ona predstavlja ideal ropske dužnosti i perfekcionističkih težnji da se zadovolje standardi potrošačkog društva, a što će posve sigurno škoditi ženinoj izvornoj kreativnosti, koja bježi od perfekcionizma i treba više opuštenog vremena bez stresa za svoj razvoj i klijanje.

I kada bi uopće takva jedna moderna Pepeljuga stigla nešto napisati, naslikati, komponirati… pitanje je i bi li se uopće usudila umazati s bojom, ostati u kući nesređena i raščupana dok iz sebe izbacuje vrtloge strastvenih riječi, i onda da još dočeka Svog Muškarca bez ručka, bez ispeglane košulje, bez zavodničkih osmijeha i ulizničkih igrica… ne, Pepeljuga se to definitivno ne bi usudila, ali ona koja se bi – e, takvu još ne poznajemo dobro! Takve žene samostalne i kreativne još uvijek nema u medijima u dovoljnoj mjeri, nema je ni u bajkama, a niti u religijama, gdje je uvijek muški bog otac stvarao svijet i bio vrhunski kreator, a uz njega nigdje nije bilo ženskog bića koje bi se moglo okušati u nekom sličnom stvaralačkom procesu. Jedino možda u mitologijama – u starom mitu o prvoj Adamovoj ženi Lilith postojao je taj zaboravljeni, prastari dašak ženskog bunta i avanturizma, kad je Lilith sebi dozvolila da pobjesni, napusti Adama i zaputi se sama u pustinju. Tamo je prema raznim verzijama mita svakog dana rađala na stotine ”demona”, što se može protumačiti da je ipak nešto stvarala, odnosno nakon napuštanja sterilne bračne zajednice, njena plodna i kreativna energija bila je na vrhuncu, a ”demoni” koje je rađala nisu nužno morali biti živa bića, nego su to možda bile riječi, slike, priče, utisci… ali to je samo nagađanje o kojem u izvornom mitu nema potvrde, jer se čitav mit najviše fokusirao na to da demonizira pobunjenu ženu koja je pobjegla iz bračnih okova, te se zbog svoje pobune usprotivila i samom bogu.

No ako današnje žene nemaju u dovoljnoj mjeri neke uzore ženske kreativnosti u medijima, baš kao što ih nisu imale ni njihove bake u bajkama, pričama i mitovima, to znači da je na nekom kolektivnom nivou Kreativna Žena još uvijek biće u nastajanju – njeno lice zastrto je sjenkom, ona je poput neke stare, zaboravljene pjesme, odbačena je i skrivena u nekim divljim, neprohodnim prostorima, jer joj društvo ne priznaje njeno pravo na postojanje i ne dopušta da se takva žena previše približi ugodno zaštićenim svjetlima društvenih konvencija. Takva žena nikad neće biti pozvana na Pepeljugin Bal, no posve je vjerojatno da se ona neće puno ni zamarati zbog toga. Naime, da bi se samoizgradila, kreativna žena mora sebi dopustiti da osjeća baš sve što osjeća – kad bude plakala, ona neće paziti na šminku poput moderne Pepeljuge iz sapunica, kad bude ljutita, neće prigušivati svoju ljutnju da nekog ne povrijedi, kad bude gladna – jest će strastveno i radosno bez straha od debljine, a u starost će ulaziti smireno, ne plašeći se bora, jer će u borama vidjeti neke drugačije šare, upisane tragove dragocjenog iskustva, živopisne poput šara na koži od zmije.

Osjećajući tako sebe u svojim dubinama, ona će sve svoje osjećaje i iskustva uspjeti pretvoriti u priče, u slike, u osjećaj bezvremenosti, ali i nezavisnosti, jer u tom novootkrivenom prostoru koji je samo njezin nema muškaraca čiju pažnju treba stalno pothranjivati, nema ni suparnica s kojima se treba stalno boriti, a nema ni dosadnih medijskih slika s kojima se treba natjecati. Naime, žena koja se usudila krenuti na taj put kreativne samospoznaje rano će shvatiti tko su njezini neprijatelji i imat će sposobnost da radi oštre rezove kad se bude suočavala sa situacijama i ljudima koji će pokušati ugroziti njezinu autonomiju. Klonit će se npr. loših, dramatizirajućih i patetičnih ljubavnih veza koje joj crpe energiju, znati će takve veze prepoznati i prekinuiti prije nego što one postanu previše destruktivne za njeno unutarnje biće i kreativne potencijale.

Umjesto uobičajenom obrascu alfa-mužjaka koji je ponuđen na suvremenom seksualnom tržištu kao krajnji ideal svih ženskih dosega, kreativna žena težiti će drugačijim muškarcima, onima sa kojima će moći razgovarati o svojim planovima i ambicijama, o svojim istraživanjima i otkrićima, i koji se pri tom neće osjećati ugroženi ako ona pokaže svu punoću i dubinu vlastitog mozga. Kao i s muškarcima, iste principe koristit će i u poslu i s prijateljima: izbjegavat će površne osobe, površne razgovore, površne odnose, jer će dobro znati da nema ništa besmislenije nego potrošiti život na to da se postane glavna zvijezda društvene sapunice, gdje su uloge ženama već odavno zacrtane i sasvim banalno predvidive.

Za razliku od predvidivih uloga, žena koja želi otkriti svoju kreativnost voli eksperimentirati i istraživati, uvijek svoja, ali tekuća i dinamična, ona će stalno u sebi otkrivati neke nove sadržaje – imat će naravno dovoljno vremena i za kontemplaciju i za meditaciju onda kad se riješi svih onih energetskih krvopija, koje misle da žene na ovom svijetu postoje uglavnom zato da bi svima bile na usluzi, tetošile i njegovale svako bespomoćno biće koje im se nađe u blizini. Umjesto da samo njeguje i tetoši sve druge ljude oko sebe – od članova obitelji, preko bračnog partnera – kreativna žena u podjednakoj mjeri znati će njegovati i samu sebe, također i zaštititi sebe od negativnih, vampirskih energija iz svoje okoline.

Njoj nije životni cilj da dobije zlatnu medalju ”Dobre Pepeljuge”, cilj je zapravo puno dublji: otkriti što sve žena može biti iza svih ženskih stereotipa, maski, tuđih projekcija i društvenih indoktrinacija, imati hrabrosti da se poput mitske Lilith uputi prema nepoznatim pustinjama vlastitog bića, da može upoznati staze kojima žene prije nje i nisu često kročile. A kad to sve postigne, kad otkrije nove sadržaje u sebi i svijetu oko sebe, onda će o tome govoriti, pisati, utkat će svoje individualne spoznaje u svoja materijalna i intelektualna djela, sa sviješću da otkrivanjem sebe same ujedno otkriva i svijetove dubljeg ženskog iskustva, i iza svih velova bajke o Pepeljugi, gradi svoj identitet  posve autonomno i nezavisno, bez ograničavajućih pravila koje će joj društvo servirati preko medija, jer sva pravila koja joj budu trebala – nanovo će napisati ona sama.

Što više žena se usudi krenuti na taj put otkrivanja vlastite kreativnosti u današnjim vremenima gdje još uvijek postoje samo prividne ženske slobode, tim prije će izblijediti lažni sjaj medijskih stereotipa, i oni će otpadati s kolektivnog ženskog bića poput odumrle i pretijesne kukuljice s leptirovih krila, stoga je dobro za svaku ženu da u jednom trenutku svog života skupi snagu i pokopa Pepeljugu svog djetinjstva jednom zauvijek, da iz svoje svijesti istisne tu sliku poput stare lutke, stare krpe za brisanje suđa, i onda da se nasmijana uputi naprijed – bilo gdje, gdje se može neometeno stvarati i otkrivati Nova Žena u nastajanju.

Povezano