CNT

Anarhizam, antropologija i Andaluzija: Analiza CNT-a i „novog kapitalizma“

Teorija sustava može nam pokazati kako se organizacije razvijaju, što im omogućava preživljavanje promjena u svojim okolinama. Takva analiza također pokazuje zašto CNT prolazi kroz tako duboku krizu: on je sindikat koji je u potpunosti isključen iz svijeta rada. CNT je osnovan u društvu vrlo različitom od današnjeg. Unatoč mnogim značajnim promjenama koje su se pojavile od 1910, njegova organizacijska struktura i ideološke postavke ostali su praktično nepromijenjeni. 

Potreba za promjenom nije pronašla zajednički odgovor od strane njegovih militanata. CNT je trenutačno podijeljen  između dvije tendencije, koje ćemo nazvati „anarhističkom“ i „sindikalističkom“. Unatoč općem konsenzusu oko principa nesudjelovanja u sindikalnim predstavničkim strukturama, obje tendencije natječu se za kontrolu nad CNT-om. Završit ćemo ovaj tekst davanjem primjera seviljskog CNT-a, koji može biti klasificiran kao sljedbenik „sindikalističke“ tendencije: imao je nešto uspjeha u kontekstu „novog kapitalizma“.

Ovaj članak predstavlja analizu i dijagnozu CNT-a u Andaluziji, koristeći neke teorije i koncepte socijalne antropologije. CNT je španjolska sindikalna organizacija inspirirana anarhističkim idejama. Njegov krajnji cilj je radikalna transformacija društva kroz revolucionarni proces, no ono što ga zaista razlikuje od ostalih revolucionarnih organizacija jest njegova strategija: on teži ujediniti radnike kroz borbu za bolje radne uvjete, potaknuti svijest o različitim formama dominacije – posebice eksploatacije radničke klase – te tako stvoriti situaciju društvene polarizacije koja vodi društveno-revolucionarnom generalnom štrajku. Ovo su temeljni principi anarhosindikalizma.

U poglavljima koja slijede objasnit ću kako CNT djeluje i kako je organiziran, razmatrajući njegove akcije u kontekstu radnog mjesta, lokalnog okruženja i internacionalnog konteksta (kroz MRU [Međunarodno radničko udruženje][1]).[2] Usredotočit ću se na CNT u Andaluziji, no smatram kako moja analiza može biti primijenjena na gotovo svaki ogranak CNT-a. Nakon toga, iskoristit ću neke elemente teorije sustava da pokažem kako organizacije uspostavljaju veze s vlastitim okruženjem i pokazati kako su nedavne transformacije u društvenom kontekstu dovele do duboke krize unutar CNT-a, koji je pokazao jasnu nemogućnost prilagodbe. Njegovi uspješni kongresi malo su više od reafirmacije ideja i organizacijskih struktura koje su možda bile učinkovite u prošlosti, kada je CNT nudio rješenja za stvarne probleme radnika. Ovdje ćemo provesti i SWOT analizu (strengths, weaknesses, opportunities, threats): sredstvo koje bi moglo izazvati prijeko potrebnu raspravu. 

Konačno, pokazat ću kako se CNT-ova Lokalna federacija u Sevilli uspjela djelomično prilagoditi novim okolnostima, unatoč mnogim preprekama. CNT bi mogao imati obećavajuću budućnost, ukoliko dopusti nužnu reviziju pretpostavki koje trenutno ograničavaju njegov potencijal. 

Moj cilj je pokazati kako anarhosindikalistička organizacija može djelovati da razriješi tenzije između – s jedne strane – naslijeđa modernosti i industrijskog kapitalizma – i s druge strane – potrebu za preživljavanjem u kontekstu fleksibilnosti, fragmentacije i nesigurnosti. Također ću pokazati kako ovaj „novi kapitalizam“ može dati CNT-u dosad neviđenu šansu da obnovi svoju snagu. Uvelike, sve ovisi o tome mogu li CNT-ovi militanti prihvatiti promjene i razriješiti sukobe i dileme. 

Većina informacija za ovu studiju proizlazi iz mog vlastitog iskustva kao CNT-ovog militanta tijekom više od deset godina (u El Puerto de Santa Maríji, Granadi i Sevilli), te iz asortimana CNT-ovih publikacija: pamfleta, knjiga, internih biltena, magazina, novina i web stranica. 

Anarhistička antropologija i antropologija anarhizma

Ako definiramo anarhizam kao ekstremno heterogeni socio-politički pokret čiji je krajnji cilj eliminacija svih vrsta društvene dominacije, tada antropologija može biti vrijedan instrument za ovaj zadatak. Antropologija može doprinijeti na dva različita ali komplementarna područja: anarhističke antropologije i antropologije anarhizma. 

Korijeni anarhističke antropologije leže u radovima Kropotkina, i za svoju polazišnu točku uzimaju raznolikost političkih i kulturnih sistema koji postoje i koji su postojali. Kroz istraživanje drugih kultura, jasno je da država, najsofisticiraniji instrument socijalne dominacije, nije postojala u svim društvima: zaista, najvećim dijelom povijesti, većina društava razvila su se bez države, čak protiv države (Clastres, 1974; Barclay 1982). David Graeberova diskusija o kontra-moći razvija ovaj zaključak (2004). On tvrdi da kontra-moć postaje hegemonijska sila u društvima bez država, koja su strukturirana na način da spriječe – ili bar opstruiraju – koncentraciju moći. Drugim riječima, anarhistička antropologija pokazuje nam raznolikost postojećih svjetova kako bi nas pozvala na stvaranje drugih svjetova. Sve veći broj antropologa radi na takvim temama. Još jedan velik doprinos anarhističke antropologije – iako ovaj uvid nije ograničen na to područje – jest razotkrivanje načina na koji socijalna dominacija djeluje. Tu postoji veliki broj različitih studija iz raznih disciplina i autora, od kojih se mnogi ne smatraju anarhistima, no koji su ipak dali značajne doprinose. Mislim na, primjerice, radove Michela Foucaulta (2000) o zatvorskom sistemu, Pierra Bourdieua (2002) o muškoj dominaciji, Felix Talegoa (1996) o moći vođa andaluzijske radničke organizacije, te Fernanda Venture (2004) o državnim sindikatima.

Drugi doprinos antropologije anarhističkoj teoriji nalazi se u analizi anarhističkih i narodnih pokreta, posebice u odnosu na interne distribucije moći: ovo sačinjava antropologiju anarhizma. Antropološke istraživačke metode poput promatranja sa sudjelovanjem, polu-strukturiranih intervjua, diskusijskih grupa, itd., iznad svega su primjerene istraživanju organizacija i pokreta, te posebice istraživanju procesa poput donošenja odluka, borbi za moć, konstrukcije društvenih veza, simbola, organizacijske kulture i primjera onoga što James C. Scott naziva „javnim transkriptom“ i „privatnim transkriptom“ (2003). Antropologija anarhizma cilja na razvijanje znanja alternativnih pokreta o samima sebi i – kroz ovo – transformiranje njihovih praksi, diskursa i struktura, kako bi postali koherentniji i efektivniji. Ovaj članak o CNT-u dobar je primjer takvog istraživanja. Drugi primjeri uključuju radove Paco Cuevasa (2003) o slobodarskoj pedagogiji, David Graeberov članak o „novim anarhistima“ (2002), film Maplea Razsae Bastardi Utopije, Gavin Grindonovo aktualno istraživanje o suvremenim socijalnim prosvjedima ili klasične radove Irvinga Horowitza (1975), sljedbenika C. Wright Millsa.

CNT: strukture i aktivnosti

Španjolski građanski rat (1936-39) i duga frankistička zima koja je uslijedila (1939-75) bili su teški udarci za španjolsku anarhističku tradiciju. Implementacija formalne demokracije 1977. stvorila je velike nade za oslobođenje u većini španjolskog društva: takva očekivanja brzo su se izjalovila. „Moncloa Pakt“ iz 1977., kojeg su potpisali svi društveni pokreti izuzev CNT-a, stvorio je trenutni sistem sindikalnog predstavništva, s radničkim vijećima u svakoj tvrtci. CCOO (Radničke komisije: povezan s Komunističkom partijom) i UGT (Generalna radnička unija: povezan sa Socijalističkom partijom) iskoristili su ove strukture kako bi međusobno razdijelili predstavljanje radnika. CNT je gorko rascijepljen: jedna struja odlučila je sudjelovati u sindikalnim izborima na radnim mjestima, dok je druga struja čvrsto odbila sudjelovati. To je dovelo do otvorenog sukoba nekoliko godina kasnije, stvarajući današnji CNT i CGT (Generalnu konfederaciju rada).

U današnjoj Španjolskoj nekoliko se organizacija naziva anarhosindikalističkima: uključujući, na primjer, CGT i Radničku solidarnost. CNT se od njih razlikuje po svom apsolutnom odbijanju sudjelovanja u sindikalnim izborima, primanja državnih subvencija i uključivanja u svoje redove pripadnika snaga sigurnosti. Za CNT, prevladavajući model radničkog predstavljanja i izbora na radnim mjestima stvoren je da integrira sindikate u socijalni sistem i tako kontrolira konflikte vezane uz rad. Službeni sindikati – uključujući CGT – natječu se za položaje u radničkim vijećima na radnim mjestima, službenim predstavničkim organima za čitavu radnu snagu, temeljenima na strukturama predstavničke demokracije. CNT, s druge strane, brani direktnu demokraciju: prepoznaje radničke skupštine kao jedine koje imaju pravo predstavljati radnu snagu. Ukoliko radnici žele pregovarati sa šefovima, tada radnička skupština mora odlučiti glasovanjem tko će biti delegat za ovu ulogu i što će zahtijevati. Službena vijeća radnih mjesta stvorena su kako bi oslobodila sindikalce od rada dozvoljavajući firmi plaćati nekoga da bude profesionalni sindikalac koji tada pregovara u ime radnika. CNT tvrdi kako će isti na kraju postati instrumenti preko kojih uprava kontrolira i ograničava radničke zahtjeve. Prema CNT-u, jedino njegove strukture predstavljaju anarhosindikalističke principe samoupravljanja, uzajamne pomoći, federalizma, direktne akcije i internacionalizma (Federación Local de Seville CNT-AIT, 1999).

Struktura organizacije totalitet je svih formi podjele rada, bilo formalnih ili neformalnih, te svih vrsta koordinacije među njima. Formalna struktura stvorena je od „službenih, dokumentiranih poveznica između različitih članova organizacije“ (Mintzberg, 1988: 34), a neformalna struktura je sačinjena od vanslužbenih poveznica. Obje strukture su međusobno povezane na način da je često nemoguće razlikovati jednu od druge. Totalitet obje strukture tvori pravu strukturu organizacije. U poglavljima koja slijede, analizirat ću CNT-ove formalne i neformalne strukture. CNT-ova struktura reproducira model direktne demokracije. Njegova temeljna jedinica jest lokalni sindikat. Za kvalifikaciju ogranka „Mješovitih zanimanja“, potrebno je najmanje pet članova. Za osnivanje „granskog sindikata“, koji je sindikat radnika na istom području djelovanja (bilo u građevini, metalurgiji, prijevozu, komunikacijama, obrazovanju, itd.), potrebno je dvadeset i pet članova. Takav sindikat može biti razdijeljen u sekcije, od kojih svaka predstavlja članove CNT-a na njihovim radnim mjestima. Skupština sindikata glavni je organ donošenja odluka i jedinica na kojoj počiva čitava organizacija. U redovitim intervalima članovi sindikata sastaju se na skupštini kako bi odlučivali. Raspravljaju o lokalnim, pokrajinskim, regionalnim, nacionalnim i internacionalnim pitanjima: ovo je izraz CNT-ovih „horizontalnih“ principa. Prije svake skupštine članovi mogu predlagati pitanja za raspravu. Za vrijeme sastanaka sjede oko stola: jedan član bilježi dnevni red, različite intervencije, rasprave i odluke. Zapisnik s prethodne skupštine čita se na početku sastanka kako bi ga članovi odobrili – ili odbacili. Obično budu prihvaćeni bez pogovora, ali ponekad se podignu dodatna pitanja ili se slabo zabilježene točke preformuliraju. Veoma rijetko se zapisnici u potpunosti odbace. Skupština donosi odluke jednostavnom većinom glasova: koje se registrira podizanjem ruku. Iste procedure, u ponešto formalnijoj i ritualiziranijoj formi koriste se na plenarnim sjednicama viših regionalnih tijela.

Sindikati iz istog mjesta povezani su kroz Lokalnu federaciju; lokalne federacije kroz Regionalnu konfederaciju; regionalne konfederacije kroz Nacionalnu konfederaciju, koja je zauzvrat federalno povezana s MRU-om (Međunarodnom radničkom udruženju), koje predstavlja radničke organizacije iz mnogih europskih zemalja, uz još neke iz Latinske Amerike. Istovremeno, granski sindikati su – u teoriji – povezani kroz nacionalne strukovne federacije. Međutim, treba naglasiti da zbog CNT-ove male veličine postoji vrlo malo pokrajinskih ili strukovnih federacija: Andaluzija nema nijednu. Gotovo svi sindikati su oni „Mješovitih zanimanja“. Unutar njih se donose odluke i izabiru delegati koji sudjeluju na regionalnim plenarnim sjednicama. Tu se sastaju svi sindikalni delegati iz regije, obično nakon što pokažu potpisanu autorizaciju tajnika njihovog ogranka. Neki sindikati, pogotovo oni neaktivniji, obično šalju svoje rezolucije – propisno pečatiranom od strane ogranka – faksom Regionalnom komitetu ili na mjesto gdje se održava Plenarna sjednica. Ponekad, kada postoji više od jednog sindikata u istom gradu, delegat jednog ogranka može ponijeti pismenu rezoluciju drugog sindikata iz istog grada. Tajnika se delegira na Regionalnom Plenumu da preuzme zapisnike. Kako bi se donijela odluka, postoji sistem interne komunikacije poznat kao „organska procedura“, kroz koju različiti komiteti šalju printane informacije sindikatima. Zauzvrat, komiteti primaju zapisanu komunikaciju od strane sindikata ili drugih komiteta: u trenutku kada imaju dovoljnu količinu takvih dokumenata ili kada iskrsne važno pitanje o kojem treba raspraviti na idućim sastancima, komiteti tada šalju kolekcije dokumenata s indeksom i bilješkama. Dnevni red svakog sastanka i objašnjenja za svaku odluku šalju se kroz ovaj interni sistem. No često sindikati ne čitaju ove dokumente: dođu „s rezolucijom“ na Plenarne sjednice ili im se dodijeli „glas povjerenja“, koji omogućava delegatu da odluči in situ kako će oni glasati.

Na Regionalnim i Nacionalnim Plenarnim sjednicama, sindikati imaju glasačka prava proporcionalna svojoj veličini. 

članova glasova
1 do 50 1
51 do 100 2
101 do 300 3
301 do 600 4
601 do 1000 5
1001 do 1500 6
1501 do 2500 7
2501 i više 8

 

Glasačka prava CNT-ovih sindikata na plenarnim sjednicama

Ovakva struktura može stvoriti anomalije. Na primjer, ako imamo četiri sindikata, svaki s pet članova – drugim riječima 20 ljudi – dobili bi četiri glasa na Plenarnom sastanku, te bi zauzvrat mogli nadglasati 299 ljudi okupljenih u jednom sindikatu (3 glasa). Ovaj sistem pogoduje malim sindikatima nauštrb većih formacija. Unatoč tome, članovi CNT-a smatraju ga pravednim, te ne mogu smisliti bolji sistem. Svi prijedlozi za reformu odbačeni su, uvelike zbog toga što se manji sindikati boje gubitka utjecaja. Treba naglasiti da su većina sindikata u CNT-u ogranci „mješovitih zanimanja“ s manje od pedeset članova. 

Glavni ogranci, sindikati, lokalne federacije, regionalne konfederacije i nacionalna konfederacija organizirani su od strane službenika. Ogranci i sindikati obično trebaju delegata, a ponekad i blagajnika. Lokalne federacije – koje su obično formirane od sindikata „mješovitih zanimanja“ – vode brojni službenici, čiji broj varira sukladno veličini sindikata i dostupnosti službenika: postoje generalni tajnici, tajnici organizacija, blagajnici i drugi zaduženi za medije i propagandu, zakone, sindikalne aktivnosti i društvene aktivnosti. Ovo je fleksibilna struktura: isključivo sindikati sami mogu postavljati nove službenike. Ponekad spajaju postojeće zadatke u jedinstveni položaj, a nekad ostavljaju položaje neispunjenima. Službenici nisu plaćeni. Za razliku od brojnih drugih organizacija, CNT obilježava tendencija obeshrabrivanja imenovanja službenika. Međutim, službeni položaji ipak nose ugled i moć, pa tako može doći do unutrašnjih borbi oko njih. Kao i kod svih malih grupa, i kod CNT-a postoje borbe za moć i natjecanja za nametanjem određenih svjetonazora i viđenja organizacije. Natjecanja za službene pozicije, posebice na regionalnim i nacionalnim razinama primjer je takve vrste borbi. Militanti procjenjuju je li određeni komitet u najboljoj poziciji da brani određenu ideološku poziciju. Preciznije, može se reći da je CNT trenutačno podijeljen između dvije tendencije, od kojih se jedna koncentrira na CNT-ovu političku ulogu, koju ću nazvati „anarhističkom“, te drugu usredotočenu na njegovu ulogu na radnim mjestima, koju ću nazvati „sindikalističkom“. (Pretpostavljam da su ove tendencije oduvijek bile prisutne unutar CNT-a.) Skoro svi sindikati u CNT-u naizgled su odani jednoj ili drugoj tendenciji. Njihova privrženost može se uočiti po odlukama koje donose, te pozicijama koje delegati zauzimaju tijekom sastanaka.[3]

Temeljni cilj „anarhističke“ tendencije jest očuvati CNT čistim. Za njih, glavna prijetnja organizaciji je reformizam, kojeg predstavlja druga tendencija, za koju smatraju da teži ujediniti CNT i CGT, što bi odvelo organizaciju u integraciju sa socijalnim sistemom i gubitkom revolucionarnog identiteta. Jedan militant istaknuo je kako je nekolicina marginalnih članaka koji podržavaju ujedinjenje objavljena u CNT-ovom mjesečniku. Komentirao je: 

Ti prijedlozi izgleda dolaze od strane CGT-a, te su naišli na poneke reakcije od strane nekoliko članova CNT-a, kako ovi članci pokazuju. Ovu neslužbenu kampanju CGT-a moraju odbiti  svi CNT-ovi sindikati: pozicija koja mora biti provedena Konfederalnim pravilom.[4]

Kako se može vidjeti, takvi pisci vjeruju da postoji zavjera između CGT-a i nekih CNT-ovih militanata za ujedinjavanjem ovih dvaju organizacija, i zatim navođenjem CNT-a da se natječe na sindikalnim izborima čime bi izgubio svoj radikalni transformativni karakter. 

Ova tendencija vidi sličan pokret na međunarodnoj razini, u prijedlogu da se stvori „paralelna Internacionala“ koja bi se natjecala s MRU za međunarodno predstavljanje anarhosindikalizma. 

Neke organizacije, lažno obilježene anarhosindikalističkima, simuliraju lažne radikalne stavove protiv pravih anarhosindikalista. Isplanirali su strategiju protiv MRU-a...U ovom bućkurišu organizacija s međunarodnim pretenzijama uključeni su švedski SAC, pariški takozvani CNT (Vignoles) i španjolski CGT. To su glavni autori ove užasne greške: oni predstavljaju nekolicinu radnika i niti jednog slobodara.[5]

Za takve autore, glavni uzrok CNT-ovog neuspjeha je odvajanje CGT-a iz organizacije, od koje se CNT nije oporavio. Ovaj raskol, tvrde, isplanirala je i implementirala Komunistička partija i ostale marksističke i etatističke grupe. 

Karakterističan aspekt ove tendencije jest njeno militantno odbacivanje sudjelovanja u bilo kojoj aktivnosti s ostalim organizacijama. Prema jednom militantu: 

Mogli bismo vidjeti CNT – a ponekad smo ga i viđali – sa stotinama i tisućama akronima, poput PP, PRT, IU, SOC, BNG, CUT, CGT, Studentska Unija, Alternativna akcija, LAB, itd...Trockističke vođe, marksoidi, preporođeni nekoć-bili, pohlepni zeleni...ljudi koji su navikli na život na sindikalnim subvencijama, koristeći svoje akumulirane sate kako bi postigli vodstvo nad sekcijom.[6]

Nasuprot ove tendencije, postoji druga struja koju smo nazvali „sindikalističkom“. Ovi militanti smatraju da su interne greške dovele CNT do njegove trenutne pozicije marginalnosti unutar radne snage. Oni tvrde kako je ključna slabost CNT-ova nemogućnost da djeluje kao sindikat. CNT  bi trebao postaviti sindikalne aktivnosti za prioritet, i ostaviti druga pitanja prikladnijim organizacijama. Anarhosindikalizam treba biti redefiniran za dvadeset i prvo stoljeće. Kako bi pobijedio u borbama na radnim mjestima, privremeni savezi s drugim organizacijama itekako bi mogli biti potrebni.

Jedna točka koja razlikuje dvije tendencije jest vrsta vođa koje ističu. Unutar „anarhističke“ tendencije „karizmatski“ vođa dominira, dok sindikalistički sindikati teže poticanju „birokratske administrativne“ vođe. Karizmatski vođe imaju snažne osobnosti i znaju kako se ophoditi s ljudima, ali njihovo glavno razlikovno svojstvo jest da efikasno posreduju između članova organizacije i uvjerenja koja drže organizaciju na okupu. Karizmatski vođa je netko s vizijom budućeg društva, koji je sposoban prenijeti tu viziju na militante: drugim riječima, „prorok“. Birokratski vođa je „organizacijska osoba“: netko koga se može zamijeniti, pošto je organizacija medijator između zajednice vjernika i svetog (Talego, 1996). Njihova moć proizlazi iz njihove sposobnosti da organiziraju i administriraju. Oni su „svećenici“ prije nego „proroci“. Očito je da su oba opisa weberovski idealni tipovi: nijedan ne postoji u čistom stanju: postoji kontinuum između dva ekstrema. Štoviše, vođa može posjedovati kvalitete oba tipa, i ponekad se može pronaći tip „mješovitog vodstva“, koji je vjerojatno najučinkovitiji. Međutim, istina je da se vjerojatnije može pronaći „karizmatičnije“ unutar „anarhističke“ tendencije, a „administrativne“ unutar „sindikalističke“ tendencije. Također treba naglasiti kako nemaju svi sindikati vođe, iako u svakom sindikatu postoje osobe s određenim stupnjem moći i utjecaja, bilo da se isti temelje na njihovom iskustvu, znanju, osobnosti, govorničkim vještinama, društvenim kontaktima, posvećenosti itd. Ustvari, dobro organizirano vodstvo ključ je za efikasan sindikat. 

Drugim riječima, postoji određeni tip strukture moći unutar anarhosindikalizma. Ako je ova moć prikladno organizirana, nije ni anti-demokratska ni štetna: upravo suprotno, može proizvesti pozitivne organizacijske efekte. Anti-demokratski utjecaji od strane vodstva stvaraju se isključivo zbog nedostatka odgovarajućih institucionalnih mehanizama kontrole: što je točka kojoj ću se vratiti kasnije. 

Borba između dvije tendencije prisutna je na svim razinama CNT-a, te se ponekad izražava kroz dramatične sukobe. Obje tendencije predstavljaju svoje pozicije kao vjerne interpretacije svetih tekstova (statuta i kongresnih rezolucija), obje nastoje zauzeti službene pozicije, obje su sumnjičave jedna na drugu, obje propituju rezolucije, obje optužuju (javno i privatno), vrijeđaju, omalovažavaju...stvarajući sukobe koji ponekad kompletno zaustavljaju funkcioniranje organizacije. Mnogi militanti odlaze frustrirani. Najgori aspekt ovakve situacije jest da obje tendencije žive u iluziji, što se može vidjeti na primjeru CNT-a u Andaluziji. 

CNT u Andaluziji danas

Prije Građanskog rata 1936.-39., dvije regije s najvećom prisutnošću CNT-a bile su Katalonija i Andaluzija. Dok je Katalonija bila visoko industrijalizirana regija s naprednom, izučenom radničkom klasom, Andaluzija je bila poljoprivredna regija, uglavnom nastanjena radnicima i seljacima. Danas, dio potpore CNT-a je još uvijek oblikovan prošlošću. Regije s najvećom gustoćom CNT-ovih sindikata su Katalonija i Andaluzija. Regije s najvećim brojem članova CNT-a su Centralna (Madrid i okolno područje), Sjeverna (Baskija), Andaluzija i Katalonija (uključujući Balearsko otočje): drugim riječima, najnaseljenija područja.

Andaluzijski gradovi i mjesta s CNT-ovim sindikatima su: Adra, Almería, Arahal, Cádiz, Córdoba, El Puerto de Santa María, Fernán Nuñez, Granada, Huelva, Jaén, Jerez de la Frontera, La Línea de la Concepción, La Puebla del Río, Lebrija, Málaga, Motril, Pedrera, Puerto Real, Sevilla, Úbeda, Vélez de Benaudalla i Villacarrillo.Također postoje izolirani pojedinci i neaktivni sindikati u: Algecirasu, Sanlúcaru, Torreperogilu, Lori del Río, Arcos de la Fronteri, Dos Hermanasu, Linaresu, Porcuni i Castro del Ríu.

Unatoč očitoj važnosti posjedovanja sindikalnih prostora, u mnogim gradovima ih nema. U Córdobi, Sevilli, Pedreri, Arahalu i Puerto Realu CNT ima urede. U nekim od ovih, poput Seville ili Padrere, uredi su kupljeni novcem CNT-ovog Nacionalnog Komiteta, koristeći fondove „Povijesnog naslijeđa“.[7] Ti su sindikati posvećeni vraćanju duga fondovima CNT-a, koji će onda pomoći drugim sindikatima. To se shvaća kao beskamatna pozajmica. Nažalost, vraćanje novca često se odgađa, a neki sindikati jednostavno ne plaćaju. 

CNT u Lebriji, Fernán Nuñezu, El Puertu i La Línei koriste urede stečene kroz program „povijesnog naslijeđa“. U nekim slučajevima, ti su uredi vraćeni CNT-u kasnih sedamdesetih. U drugim mjestima, zgrade su još uvijek predmet sporenja, te su okupirane kako bi se omogućilo da budu iskorištene za funkcionalne sindikalne urede, te kao sredstva pritiska na vlast. 

U Adri, Jerezu, Granadi i Almeríji CNT dijeli urede „kolektivnog sindikalnog naslijeđa“. To su zgrade osvojene tijekom građanskog rata, a čiji se vlasnici ne mogu identificirati. Stoga su dostupne sindikatima i ostalim radničkim organizacijama, te se dijele.

U Cádizu i Málagi CNT iznajmljuje urede. U oba grada, sindikati imaju poteškoća u plaćanju najamnine, te su nedavno zatražili financijsku pomoć Nacionalnog komiteta. U Motrilu, Huelvi, Jaénu, La Puebli, Algecirasu, Lori, Linaresu, Porcuni, Sanlúcaru, Úbedi, Vélezu, Castru i Torreperogilu CNT ne posjeduje nikakve urede. 

Baš kao i sindikati i CNT-ove grupe, postoji velik broj anarhističkih grupa u Andaluziji, od kojih mnoge čine mladi ljudi, te brojni skvotirani društveni centri: oni su obično u kontaktu s CNT-om. Teško je pratiti ove često kratkotrajne grupe. Na primjer, 2000. godine postojale su FIJL (Federacija Iberijske Slobodarske Mladeži) grupe u El Puerto de Santa Maríji, Puerto Realu, Huelvi, Granadi i Málagi. Otada su nestale. Postoje druge omladinske i studentske grupe u Cádizu (grupa Leviathan), u San Fernandu, Jerezu, Granadi (La Yesca), Sevilli itd. Takav aktivizam također može biti kulturnog karaktera: postoje Slobodarski kulturni centri u Granadi, Jerezu i Sevilli, plus ostali skvotirani centri u Granadi, Málagi te dva u Sevilli. Ovi privlače aktiviste iz širokog spektra grupa, od andaluzijskih nacionalista do anarhista više ili manje povezanih s CNT-om. Također postoji knjižara u Sevilli, te planovi za samoupravnu knjižnicu u Granadi. Naposljetku, postoji vrlo mnogo manjih štandova koji prodaju fanzine, knjige i glazbu, iznad svega punk glazbu: neki distribuiraju anarhistički materijal unutar malih, zatvorenih, kontrakulturnih krugova.

CNT-ove veze s ovim mrežama vrlo su različite. Jedno vrijeme, bio je vrlo blizak s FIJL-om i kulturnim centrima. Može se reći kako ove grupe gravitiraju prema CNT-u, da sve upadaju pod zonu njegovog utjecaja, te da CNT regrutira mnogo novih militanata iz ovih mreža. No s nekima od njih odnosi su poprilično zategnuti i bilo je nekih sukoba. Ova distanca narasla je posljednjih godina, sukladno stvaranjem novih struja anarhizma poput insurekcionizma, situacionizma, primitivizma, itd., od kojih je svaka popularna među mladim ljudima kojima je važnije identificirati se s određenim marginalnim životnim stilom nego pomoći izgraditi vidljivi socio-politički pokret. 

Unatoč CNT-ovoj prisutnosti u mnogim gradovima i mjestima, privlači mali broj militanata. Iz očitih strateških razloga, većina španjolskih političkih partija i sindikata ne objavljuje brojke o članstvu. Međutim, CNT-ove snage je moguće procijeniti iz brojki danih CNT-ovom Nacionalnom Plenumu: one pokazuju kako u Andaluziji ima manje od tisuću članova. U većini gradova regije, postoje samo CNT-ovi sindikati „mješovitih zanimanja“, s između pet i dvadeset članova. CNT-ovi sindikati u Pedreri, Puerto Realu, Cordobi i Adri su veći, no jedino je u Granadi i Sevilli CNT uspio stvoriti Lokalnu federaciju, formiranu od različitih sindikata, te s više od stotinu članova. 

U Granadi postoje tri CNT-ova sindikata: „mješovita zanimanja“, Javne službe i Obrazovni. U Sevilli, postoji samo jedan sindikat „mješovitih zanimanja“ koji je također djelovao i kao Lokalna federacija. Do nedavno, natjecao se za samo nekoliko mjesta u Regionalnom komitetu jer je bio manje zainteresiran za glasačku moć nego li za beskonačne troškove sindikalnog aktivizma. Međutim, konflikti između CNT-ovih tendencija počeli su zanimati seviljsku Federaciju, koja je pokušala skupiti više članarina kako bi povećala glasačku snagu. Nedavno je ova Lokalna federacija dogovorila strategiju širenja, ciljajući stvoriti nove sindikalne ogranke, čija se kompozicija još treba odrediti, u područjima poput prijevoza, čišćenja, javnih službi, obrazovanja i tako dalje. Proces formiranja ovih novih ogranaka bio je sporiji od očekivanog: iako su se neki novi članovi brzo priključili, Lokalna federacija odlučila je dati im vremena da uče o CNT-ovim principima i praksama. 

Regionalni komitet izabran je na Regionalnoj plenarnoj sjednici s glasačkim pravima sukladnim prikazanima u prethodnoj tablici. Regionalni komitet trenutno je smješten u Granadi. Njegovo izabiranje bila je prigoda za natjecanje između „anarhističke“ i „sindikalističke“ tendencije. Prema nekim „sindikalistima“, FAI (Federacija anarhista Iberije) odigrala je važnu ulogu u ovim natjecanjima. Rasprava o FAI-u je kontroverzna, s obzirom da je tajna organizacija. Ne zna se točno tko joj pripada: samo jedan ili dva CNT-ova člana u Andaluziji otvoreno priznaju svoje članstvo. Ali o ovom problemu raspravlja se neformalno među CNT-ovim militantima: glasine kruže. Za većinu najistaknutijih članova unutar „anarhističke“ tendencije pretpostavlja se da su članovi FAI-a. Međutim, također se priča da je FAI nedavno izbacio najbeskompromisnije zagovaratelje „anarhističke“ tendencije, što je mogući znak da se približava pomirljivijoj poziciji. Ključna stvar ovdje jest da se većina „sindikalista“ ne suprotstavlja FAI-evim principima i ciljevima: ustvari su im zajednički, te prihvaćaju potrebu za tajnosti. No „sindikalisti“ ipak pronalaze određeni ideološki pritisak. Na primjer, vraćajući se s Regionalnog plenarnog sastanka, članovi različitih sindikata koji pripadaju „sindikalističkoj“ tendenciji vodili su sljedeću raspravu o rezolucijama „anarhističke“ tendencije. (Sva imena su promijenjena.) 

Manola: „Jeste li primjetili kako su sindikat iz Cádiza, učitelji Granade, „mješovita zanimanja“ Granade, Motrila i La Pueble rekli gotovo u potpunosti istu stvar za svaku točku dnevnog reda?“

Ramón: „Bože! To je istina. Sigurno su raspravljali o tome prije sastanka kako bi došli do zajedničke pozicije.“

Eustaques: „Ti ljudi iz FAI-a su nevjerojatni! Ne mogu vjerovati da bi to napravili!“

U vremenima internih konflikata i osobnih rivaliteta za CNT-ove urede postaje vrlo lako vidjeti tko pripada kojoj tendenciji. Neki sindikati su nesigurni u početku, ali se naknadno približe jednoj ili drugoj. Moć medijacije ovih delegata krucijalna je: istu ulogu igraju neki istaknuti članovi CNT-a za koje se tvrdi da su članovi FAI-a, a koji uživaju prestiž i poštovanje unutar „sindikalističke“ frakcije. 

Ova polarizacija rezultat je tenzija koje je stvorila potreba za prilagođavanjem. Organizacije su sistemi u specifičnom kontekstu: one se moraju prilagoditi kontekstu kako bi preživjele. Potreba za prilagodbom dovodi organizacije u krize, u kojima njihovi članovi nude rješenja. Obje tendencije čine to. Nažalost, nisu sva rješenja podjednako održiva: neka su objektivno bolja od ostalih u smislu da mogu pomoći u prilagodbi i, posljedično, unaprijediti ciljeve organizacije. Druga rješenja samo pogoršavaju stvari. 

Na sreću, ideološka polarizacija unutar CNT-a nije ni približno ozbiljna koliko se čini. Ona nije produkt različitih ideologija, nego više rezultat osobnih rivaliteta i borbi za moć. Veliki strah „anarhista“ jest da će se CNT priključiti službenom okviru ostalih sindikata i postati instrument socijalnog sustava. Glavni cilj „sindikalista“ natjerati organizaciju da prepozna prave probleme radnika: ali nikad nisu predložili natjecanje za službene sindikalne izbore. Drugi veliki strah „anarhista“ je da „sindikalisti“ traže ujedinjavanje CGT-a i CNT-a, te stoga daju pristup CGT-ovim kontaktima. Primjer CNT-a u Andaluziji pokazuje da je ovaj strah u potpunosti neutemeljen. Ni vođe, ni obični članovi unutar „sindikalističkih“ sindikata nisu u kontaktu s vođama CGT-a, te u mnogim slučajevima ni ne znaju tko su oni. Ispod očite polarizacije unutar CNT-a postoji pravi politički konsenzus kojeg mnogi ne žele uočiti. Divovi su ustvari vjetrenjače, a ne zavjere. Kriza je isključivo rezultat moći i krize prilagodbe.

Kriza prilagodbe: organizacije kao sustavi

Opća teorija sustava izuzetno je koristan alat za proučavanje organizacija. Ona uključuje viđenje organizacija kao totaliteta međusobno povezanih elemenata koji stvaraju cjelinu. U društvenim znanostima, teorija sustava uglavnom je primijenjena na poslovni sektor i javnu administraciju, ali je rijetko bila korištena za analizu alternativnih pokreta. Koristeći uvide Bacharaha i Lawlera (1980) o moći, smatram da je temeljni izazov kako starim tako i novim društvenim pokretima sintetizirati uvide teorije sustava i radikalnu politiku. 

CNT možemo shvatiti kao sustav stvoren od totaliteta poveznica između raznih komponenti (militanata, članova, sekcija, komiteta, itd.). Njegova okolina je španjolsko društvo, koje je zauzvrat dio globalne kapitalističke okoline. Svaki sustav postoji u okolini s kojom održava kontakt kroz materijal, energiju i informaciju. Preživljavanje bilo kojeg sustava ovisi o uspjehu pri komuniciranju s vlastitom okolinom. Na primjer, biljka uzima svjetlost, vodu, hranu, kisik, ugljikov dioksid, itd. 

Može se tvrditi kako CNT teži transformirati okolinu, revolucionarizirati je, te stoga njegov opstanak ovisi o prilagodbi okoline na njegove zahtjeve. To je u potpunosti pogrešno. Kako Panebianco (1990) ističe, sve organizacije moraju tražiti balans između prilagodbe vlastitim okolinama i dominacije nad njima: u suprotnom nikad neće ostvariti svoje ciljeve. Pri komunikaciji između sustava i okoline postoje četiri odlučujuća čimbenika. To su: kompleksnost sustava; nesigurnost okoline; kapacitet sustava za prilagodbu; te osjetljivost okoline (Wagensberg, 1985). Sustav je kompleksan onda kada može ostvariti nekoliko različitih oblika: to jest, kada posjeduje nekoliko različitih mogućnosti adaptivne transformacije kao odgovora na promjene u okolini. No prilagodljivost je nešto potpuno drugačije od prilagodbe. Ustvari, što je sustav prilagođeniji određenoj okolini, on je manje sposoban prilagoditi se promjenama. „Nesigurnost“ okoline odnosi se na broj oblika koji se mogu razviti unutar određene okoline. Što je veća nesigurnost, to je teže sustavu prilagoditi se promjenama i doseći stabilnu poziciju balansa: preživjeti. Idući čimbenik, sposobnost sustava za predviđanjem, također može biti shvaćen kao kapacitet sustava za prepoznavanjem, što je brže moguće, promjena u okolini, kako bi dosegao novu, fleksibilniju formu. Što je efektivnija sposobnost predviđanja, time je vjerojatnije da će sustav preživjeti eksterne promjene. Naposljetku, okolina je također osjetljiva: ona može usvojiti oblike kao reakciju na akciju sustava spram sebe. 

Kada se jedan od ova četiri faktora promjeni, ostala tri moraju se prilagoditi. Prilagodba na ove čimbenike temelj je nezavisnosti, ključ evolucije. Wagensberg (2000) ističe kako sustavi teže sačuvati vlastitu nezavisnost na tri načina:

  1. Pasivna nezavisnost: kada sustav postane neprobojan za komunikaciju s vanjskom okolinom
  2. Aktivna nezavisnost: sustav komunicira s okolinom kako bi stvorio stabilnu, ali neuravnoteženu formu. Ako okolina postane nesigurna, sustav pokušava ostvariti svoju nezavisnost povećavajući vlastiti kapacitet za predviđanje, ili utječući i mijenjajući okolinu
  3. Kreativna nezavisnost: povećavanje kompleksnosti sustava pri suočavanju s nesigurnosti u okolini. Ovo je evolucija

Sustav se mora prilagoditi. Ako se to ne dogodi sustav ulazi u krizu, u kojoj može nestati ili se reorganizirati. 

Primjenjujući ove ideje na CNT omogućuje nam shvaćanje njegove pozicije u trenutnom kontekstu jasnije od fokusiranja na vanjske okolnosti poput oblika masovne komunikacije, rascjepljenja, konzumerističkog društva i gubitka radničkih prava. Djelomično je i zbog internih karakteristika, koje CNT može kontrolirati, ušao u krizu i postao marginalizirana sindikalna organizacija. 

Suočavanje s nesigurnom okolinom

Glavni argument ovog eseja jest da je CNT osnovan u specifičnoj okolini – španjolskoj ranog dvadesetog stoljeća – i sukladno radikalnim promjenama u toj okolini, organizacija nije bila u stanju koherentno analizirati te promjene. Stoga, nije se uspjela prilagoditi. 

Nije uspješno komunicirala s vlastitom okolinom i stoga nije ostvarila ciljeve radikalne transformacije vlastite okoline u drugačijem smjeru. Nedostaje joj nužnih političkih koncepata kako bi prepoznala što se događa u njenoj okolini. Koncepti su ovdje poput naočala: ako su loše ugođene, biti ćemo u nemogućnosti primijetiti promjene, te sukladno tome biti nesposobni djelovati. 

Industrijska društva iskusila su dva temeljna tipa promjena. U političkim terminima, suočili smo se s onim što Isidoro Moreno (2002) naziva „kolapsom stupova moderniteta“.[8] Prvi od ovih stupova je uvjerenje da će znanstveni i tehnološki progres proizvesti beskrajan ekonomski razvoj. Okolišna ograničenja ovog modela razvoja pokazuju koliko je šupalj ovaj prosvjetiteljski mit. Drugi srušeni stup je vjera u napredak razuma, shvaćena kao progresivno opadanje vrijednosti religijskih i teoloških objašnjenja. Opstanak tradicionalnih religija, stvaranje novih religijskih pokreta i razvoj ne-religijskih koncepata svetoga navode na propitivanje te modernističke iluzije. Treći stup bila je ideja sve uniformiranije kulture. Naravno, suvremena globalizacija uistinu nameće konzumerističko društvo diljem planete. Međutim, snažno je osporava lokalizacija i reafirmacije identiteta. Četvrti i zadnji stup je vjera u jedinstveni motor društvene promjene. Za liberale, to je individua, za marksiste, društvena klasa i klasna borba. Danas vidimo kako višestruki agensi proizvode društvenu promjenu: pojedinci, etničke grupe, rodni pokreti, religijske manjine, radnici – često u fragmentiranim grupama – zaposlenici, i tako dalje: drugim riječima, pojedinci i kolektivni agensi, radnici i oni koji nisu radnici. Kolaps stupova moderniteta izaziva propitivanje valjanosti modernih političkih programa, posebice onih liberalizma i socijalizma, koji sada trebaju propitati vlastite ideje. [9]

Za sindikate, najznačajnije promjene su one vezane uz proizvodnju. Prema Richardu Sennetu (2004), svjedočimo početku „novog kapitalizma“, stepenice na kojoj ekonomski sistem radikalno mijenja svoje korištenje moći. Stabilnost i regularnost fordističkog rada stvara put post-fordizmu, kojeg karakterizira fleksibilnost. Novi tip moći razlikuje tri elementa: neregularna re-invencija institucija, fleksibilna specijalizacija proizvodnje i koncentriranje bez centralizacije moći. U ovom kontekstu, Sennet smatra kako se u strukturama tvrtki događaju ireverzibilne promjene, da proizvodnja postaje orijentirana na raznovrsnije i brže stvaranje dobara i usluga, naglašavajući inovacije i tehnološke specijalizme, te da razvoj i difuzija novih informacijskih tehnologija omogućava nove, efikasnije forme nadzora: drugim riječima, ono što Foucault naziva društvenim panopticizmom. 

Sennet ukazuje kako takve promjene u polju proizvodnje imaju strašne posljedice za osobnost i identitet radnika (Bezos, 2005). Sindikalne organizacije trebaju, stoga, pronaći nove odgovore kako bi se suočili s ovim novim izazovima. Prvi korak je provesti nešto vremena i truda u analiziranju ovih promjena. Na taj način možemo dobiti uvid u situaciju, te pronaći ravnotežu između inovacije i tradicije. 

Slabosti, prijetnje, snage i prilike

SWOT analiza može nam pomoći u razumijevanju CNT-ove situacije.[10] Bilo bi korisno istraživati ovo koristeći participativnu metodologiju, poput PIA-e (participativnog akcijskog istraživanja), pri kojoj militanti sami kolektivno raspravljaju i dovršavaju SWOT tablicu. Umjesto takvog potpunog istraživanja, evo nekih ideja koje bi mogle biti korisne: 

Slabosti

  • Odsustvo teorijske refleksije
  • Samo-isključivanje iz službenih struktura sindikalnog predstavljanja
  • Birokratizacija
  • Neučinkovit društveni marketing

Prijetnje

  • Opadajuća vrijednost rada u formiranju identiteta
  • Individualizirane forme radnog pregovaranja
  • Važnost financijskog kapitala
  • Represija

Snage

  • Autonomne institucije
  • Fleksibilni socio-politički prijedlozi
  • Participativna organizacijska struktura
  • Visok stupanj uključenosti društvene baze i članstva

Prilike

  • Transformacije u procesu proizvodnje
  • Nove tehnologije
  • Kriza predstavničke demokracije
  • Razvijanje kritičkog mišljenja

U dijelu „slabosti“ izlistao sam one aspekte CNT-a koji ga sprječavaju pri ostvarenju njegovih ciljeva. Vrlo je malo takvih! Prvi je odsustvo teorijske refleksije. Vrsta analize s kojom CNT nastupa jedva se promijenila od vremena kad je nastao: još uvijek koristi iste koncepte i teorijske formulacije. Društvo se, s druge strane, promijenilo drastično. Jaz između istrumenata analize i društvene stvarnosti nalazi se u korijenu ozbiljne nemogućnosti prepoznavanja promjena u okolini i prilagodbe na iste. Jasan primjer ovoga može se vidjeti u CNT-ovim publikacijama, od kojih se većina bavi poviješću radničkog pokreta, jedva uopće analizama suvremenih problema. Nastavljaju se referirati na Bakunjina, Kropotkina i Malatestu, kao da su njihove misli besmrtne, a ne proizvod specifičnog povijesnog i kulturnog konteksta. 

Veliki napredak u društvenim znanostima anarhosindikalizam uvelike ignorira.. Uz neke iznimke, anarhizam je obično gurnut na margine akademskog života, te zbog toga plaća cijenu. David Graeber (2004) objašnjava ovu marginalizaciju kao rezultat antipatije anarhista spram autoritarnih institucija, te favoriziranja prakse nauštrb teoretiziranja unutar anarhističke političke kulture. No samo oni koji su sposobni dati koherentna objašnjenja stvarnosti biti će u mogućnosti istu mijenjati. Ukoliko CNT nema instrumente za razumijevanje svijeta koji ga okružuje, osuđen je na propast. 

Primjer analize moći u anarhizmu indikativan je. Dijete modernizma, anarhizam, stvoren je kao specifična radikalizacija liberalizma i zato na moć , koju Foucault naziva „legalno-diskurzivnom“, gleda reduktivistički: za anarhizam, moć jednostavno znači represiju. Anarhisti tvrde da je moć nešto što jednostavno sprječava i blokira, dok zaboravljaju da moć također stvara, gradi i nagrađuje. Foucault piše kako je koncept moći „kao pukog ograničavanja slobode, barem u našem društvu, najčešći oblik njene prihvatljivosti“ (Foucault 1984: 105). Zadržavanje ovakvog iskrivljenog koncepta moći vodi u nemogućnost prepoznavanja gdje se ona manifestira i samim time u nemogućnost suprotstavljanja istoj.

Konkretnije: moć je tabu unutar CNT-a. Često se tvrdi kako nema struktura moći unutar organizacije. Ovo je u potpunosti krivo: sve ljudske grupe stvorene su kroz odnose moći. Štoviše: sindikati CNT-a funkcioniraju uvelike zbog vodstva određenih militanata. Raspravljati na ovaj način ne znači odbaciti anarhosindikalističke principe, nego prepoznati da propisno funkcionirajuća struktura moći može biti od velike važnosti ako je podložna narodnoj kontroli i mehanizmima direktne demokracije. 

Druga slabost je CNT-ovo samoisključivanje iz službenih struktura sindikalnog predstavljanja. Kako je naznačeno gore, CNT ne šalje kandidate na sindikalne izbore. Kao rezultat, isključen je iz sindikalnog svijeta. Da se za vrijeme „tranzicije“ (1975.-78.) u potpunosti priključio ovim strukturama, vjerojatno bi stekao veće članstvo i veći utjecaj. S druge strane, organizacija bi vjerojatno izgubila svoj identitet i postala integrirana u mreže društvene reprodukcije: drugim riječima, izgubila bi svoj transformativni, revolucionarni karakter. [11]

Treća CNT-ova slabost je prekomjerna birokratizacija. Organizirati bilo što veće od male grupe unutar ultra-demokratske strukture zahtjeva nevjerojatnu snagu. Tim više što službenici ne dobivaju nikakvu financijsku nagradu. Odlučivanje o najtrivijalnijim pitanjima kroz strukture direktne demokracije, kroz redovitu publikaciju „organskih“ informacijskih biltena, skupova i sastanaka koji mogu trajati do unedogled zbog neupućenosti militanata: sve ovo rezultira u masivnom radnom opterećenju za većinu uključenih i posljedičnom „izgaranju“ ili zasićenju nakon nekog vremena. 

Četvrta i posljednja slabost su neefikasne forme publiciteta, vjerojatno posljedica prve slabosti. I forme komunikacije – pamfleti, leci, grafiti – i njihov sadržaj – slogani, govori, poruke – ne uspijevaju proizvesti željeni efekt među onima koji ih gledaju. Možda je pisana riječ jednom i bila u mogućnosti podići mase na revoluciju, no to više nije slučaj. Ukoliko zaista želimo obznanjivati radne konflikte i proširiti jasnu poruku, moramo koristiti zavodljive tehnike „društva spektakla“. Bilo bi bolje izvući nekoliko lekcija iz reklamiranja i „društvenog marketinga“, te propitati fetišizam crvenog i crnog, i ponavljanja grube, agresivne i zastarjele propagande. Ista kritika može se uputiti sadržaju CNT-ovih publikacija: one većinom sadrže teme koje većinu radnika ne zanimaju. Leci odlaze direktno u kantu. Općenito, CNT-ovi su članovi, izgleda, dobronamjerni aktivisti koji ne pričaju istim jezikom kao oni koje pokušavaju motivirati i – unatoč poricanju – nisu u stanju prepoznati prave interese onih koje deklarativno brane. Brkanje anarhosindikalizma sa subkulturama mladih – poput punka – često odbija radnike. 

Drugi znak neuspjeha CNT-ovog „društvenog marketinga“ može se vidjeti iz njihovih prostorija. Centri organizacije vrata su u vanjski svijet, te bi trebali pokazati koliko je ona ozbiljna i efikasna. Umjesto toga, uredi su prljavi i neuredni. Radnik u radnom sporu koji uđe u CNT-ove urede, često će otići u očaju misleći kako mu ti ljudi ne mogu pomoći. Takvi su bili moji prvi utisci  npr. neurednih CNT-ovih prostorija u El Puerto de Santa Maríji, CNT-ovim prostorijama u Sevilli do prije nekoliko godina i velikom ciklusu sastanaka CNT-a u Granadi tijekom mog boravka tijekom 1998.-2001. – unatoč velikom trudu jednog militanta da osigura prihvatljiv izgled prostorijama.  

Ako se ove slabosti odnose na svojstva sustava, „prijetnje“ se odnose na kvalitete okoline koje bi mogle odvesti CNT u krizu. Jedna od velikih prepreka sindikalnoj aktivnosti općenito gubitak je prestiža rada kao čimbenika u formiranju identiteta. Rastuća društvena kompleksnost, i posljedična fragmentacija s razdiobom života u odvojene odjeljke, rezultirala je padom „kulture rada“ kao ključnog elementa u osobnom identitetu (Palenzuela, 1995). Baš kao i starije formacije identiteta – rod, etnicitet, rad (i klasa) – danas postoji mnoštvo drugih struktura: životni stilovi, religije, seksualnosti, kultovi mladih, čak i nogometni klubovi. 

Druga prijetnja sindikatima je tendencija spram individualnog pregovaranja za radne ugovore: ovo zasigurno mnogo menadžera priželjkuje. Deregulacija i – povrh svega – naglašavanje fleksibilnosti stvorili su uvjete koji uspostavljaju direktna pregovaranja između pojedinog radnika i menadžmenta. Kratkoročni efekti ovoga ne mogu biti predviđeni. Međutim, mogu stvoriti samo još veću podjelu između radnika iz različitih sektora – između onih koje je odabralo osoblje i onih iz pomoćne tvrtke, između onih s privremenim ugovorima i onih sa stalnim. Jedinstvo radne snage nekoć je bila ogromna snaga sindikatima: danas, to je jedinstvo ozbiljno ugroženo. 

Rastuća važnost financijskog kapitala nad proizvodnim kapitalom također je problematična. Ekonomisti procjenjuju kako je više od pola financijskih sredstava na svijetu locirano u strukturama financijskog kapitalizma: iz investicija koje nisu direktno dio proizvodnog procesa. Štrajk je bio moćno oružje radničkog pokreta: njegovo odbijanje sudjelovanja u proizvodnji. Kako globalna ekonomija postaje sve manje ovisna o proizvodnji dobara i usluga, slijedi da je mogućnost utjecaja sindikalnog pokreta na smjer ekonomije prema tome ograničenija nego ikad. 

Naposljetku, prijetnja koja mora biti uzeta u obzir je represija. Povijesna istraživanja pokazuju da povoljna legalna klima potiče učlanjivanje u sindikate i štrajkove. Neprijateljski zakoni obeshrabruju sindikalne aktivnosti. Ovo omogućava neka objašnjenja za osipanje sindikata: na primjer, od 1991. do 1998. broj štrajkova pao je sa 1552 na 618. Broj radnika mobiliziranih ovim štrajkovima pao je sa 3.8 milijuna na 1.9 milijuna.[12] U devedesetima legalni kontekst postao je neprijateljskiji, jer su implementirane reforme rada a privremeni ugovori postali sve učestaliji. 

Unatoč ovim mnogim preprekama s kojima se suočavaju svi sindikati, nije sve negativno. CNT posjeduje nekoliko značajnih snaga i prilika koje bi, ako ih se iskoristi, mogle uvelike doprinijeti organizaciji. Velika snaga CNT-a je njegova autonomija od institucija vlasti. Njemu ne trebaju državne subvencije: ovo je odličan jamac za njegovu nezavisnost, te ga čini daleko manje ranjivim na promjene u široj okolini. Ostale sindikalne organizacije, čije su vođe plaćene od strane firmi i čije ogromne strukture dobivaju državne subvencije, predstavljaju vrlo upitnu formu nezavisnosti. Oni često donose odluke u interesu svojih poslodavaca prije nego za interes radnika. Mnogi radnici izgubili su povjerenje u sindikate iz ovih razloga: ogromne stope apstinenata u sindikalnim izborima najočitiji su znak ovog nezadovoljstva. S druge strane, mora se prepoznati da CNT-ova autonomija stvara određene velike prepreke, uglavnom manjak resursa. Njegov jedini izvor prihoda su članarine: s obzirom da članova ima malo, CNT-u nedostaje sredstava. Organizirati sindikat i održati ga u pogonu zahtjeva novac: trebaju postojati uredi, uredska oprema, kompjuteri, telefoni, internet veza, oprema za čišćenje, odvjetnici, propaganda, itd. Prihodi članova nisu dovoljni za pokrivanje ovih troškova. Mnoge metode koriste se u prikupljanju sredstava: materijal se uzima s radnog mjesta, tu su i apeli za donacijama, benefit koncerti i ostali događaji, roba (upaljači, bedževi, kalendari, dnevnici, itd.) za prodaju, određeni sindikati ili federacije povećavaju članarine, i tako dalje. Očito je da su napori članova u prikupljanju sredstava za svaku pohvalu no ako su bili djelomično uspješni, nisu riješili problem. Postoje mnogi CNT-ovi sindikati bez ureda, bez internetskih veza, bez telefonskog broja. Mnogi su jedva u stanju iznijeti temeljne zahtjeve propagande i koordinacije: jednostavno je nemoguće očekivati od ovih tijela da se uključe u značajniji sindikalni aktivizam. 

CNT-ova druga snaga je fleksibilnost njegove političke kulture, koja može biti prilagođena različitim kontekstima. Model slobodarskog društva nije fiksan i vječan. Dok se neki drže planova Isaaca Puentea iz ranog dvadesetog stoljeća, svaka društvena grupa može redefinirati slobodarsko društvo prema svojim određenim aspiracijama i kulturnim karakteristikama. Prilagodljivost bi trebala biti temelj za internacionalnu difuziju anarhističke kulture. S druge strane, ako je – kako neki tvrde – anarhizam rigidan socio-politički projekt, ukorijenjen u zapadnoj, judeo-kršćanskoj misli, osuđen je na propast. 

Još jedna velika snaga su CNT-ove ultrademokratske strukture. Novi društveni pokreti odbacili su vertikalne hijerarhije marksističkih organizacija i usvojile participativne strukture, za koje često misle da su „nove“. Možda i jesu nove aktivistima iz čvrsto strukturiranih političkih i religijskih grupa, no CNT radi s ovakvim strukturama već godinama. Dok mnogi ljudi žele više sudjelovanja u svojim društvima, službeni sindikati teže još većoj koncentraciji moći. Ako se CNT-ovu participativnu strukturu prezentira na prikladan način – privlačan, neagresivan način – ona može biti uočena kao privlačna alternativa dominantnim sindikatima. Međutim, moramo shvatiti da struktura koja je naizgled demokratska nije nužno struktura koja funkcionira na demokratski način. Nažalost moram reći kako se u CNT-u odluke često donose na bazi osobnog utjecaja ili od strane sitnih grupica na strateškim pozicijama moći. (Vratit ćemo se na ovo pitanje.) Za sada, jednostavno naznačimo kako formalne strukture CNT-a podržavaju participaciju svih njegovih članova. 

Posljednja snaga je visok stupanj posvećenosti CNT-ove baze. U usporedbi s drugim organizacijama, iznenađujuć je velik broj aktivista među članovima CNT-a. To se može objasniti participativnim strukturama organizacije i političkom kulturom, koja potiče aktivizam, učeći članove kako su svi važni za organizaciju, kako ih CNT treba, te da je njegov kolektivni projekt nemoguć bez njihove suradnje. Svi njegovi sastanci i skupštine funkcioniraju kao više ili manje eksplicitni apeli članovima za njihovom predanošću. Strast i angažman članova glavni su razlozi zbog čega CNT, sa svim svojim slabostima, opstaje kao organizacija. 

„Prilike“ su oni elementi u okolini koje CNT može iskoristiti kako bi riješio svoju krizu. U tom smislu, trenutne promjene u radnom procesu stvaraju priliku. Ovdje ne tvrdim kako će pogoršani uvjeti rada, koje je donio neoliberalizam, učiniti vjerojatnijim da se radnici pobune. To nije ni blizu izvjesno. Umjesto toga usredotočit ću se na tendenciju kompanija da aktivnosti ugovaraju van, ili pod-ugovaraju.. Zadatke koji su se nekoć provodili unutar tvrtke s brojnom radnom snagom, sada provode brojne kompanije oko centralne tvrtke. U teoriji, ovo je čimbenik koji razdvaja radnike, čineći ih manje zaštićenima kada se suočavaju s poslodavcima. Međutim, tu postoji prilika za CNT. U Španjolskoj, velike fordističke tvrtke s tisućama zaposlenika imaju sindikalne predstavničke komitete. Uz par iznimki, CNT-ove sekcije ne mogu se natjecati s ostalim sindikatima koji stoga predstavljaju radnike. No, nažalost ili na sreću, ovakve tvrtke rapidno opadaju (Baglioni, 1992). Većina radnika sa stalnim ugovorima, koji čine tip „radne aristokracije“, otpremaju se u rane mirovine. Struktura velikih tvrtki radikalno se mijenja: stara tvrtka reducira se na središnju jezgru unutar koje radi ostatak radne aristokracije, dok se mreža malih poduzeća razvija oko nje, obavljajući posebne zadatke i pomoćne usluge. Ovo je tip strukture koju Manuel Castells (1997: 269) identificira kao „mrežna firma“. Takva mala poduzeća, s ugovorima i pod-ugovorima, niču zapanjujućom brzinom. One obično zapošljavaju mlade ljude, koji rade u nesigurnim pozicijama: bez zaštite, s privremenim ugovorima, za ekstremno male nadnice, skraćenog radnog vremena, itd. Ti mladi ljudi trpe visoke stope nesreća, te ih se često zlostavlja i maltretira. Svjedočimo stvaranju novog sektora unutar radničke klase: nesigurnih. On je visoko disperziran sektor, raspršen na široko područje. Kontinuirane promjene u obrascima rada, bilo to premještanje iz jedne tvrtke u drugu ili s jednog radnog mjesta na drugo, znači da takvi radnici nikad neće dijeliti zajednički identitet. Istraživanje UGT-a otkrilo je da Španjolska ima jedan od najviših udjela privremenog rada u Europi: otprilike trećina radne snage radi na nepuno radno vrijeme, posebice mladi, imigranti i žene. Politički i poslovni vođe tvrde kako su za tu transformaciju zaslužni visoki troškovi mirovina. No od svih zemalja Europske unije Španjolska ima najniže mirovine, a opet ima visok udio rada na nepuno radno vrijeme. 

Pravi izazov CNT-u je odgovor na potrebe ovog sektora: naučiti kako se povezati sa strahovima, željama i frustracijama ovih radnika, te integrirati njihove interese s onima iz drugih sektora radničke klase. Prilika za CNT ovdje ne leži u tome da su ovi ljudi „nesretni“, nego u tome što su službeni sindikati manje aktivni na takvim radnim mjestima. Kako je CCOO (2001) prepoznao, disperzija pregovaranja na radnim mjestima, povezana s neoliberalnom tendencijom individualiziranja ugovora, stvorila je vakuum u sindikalnom predstavljanju. Na prvom mjestu, veliki sindikati često zanemaruju ta mala poduzeća. Nadalje, većina njihovih radnika nisu sindikalno organizirani. No ipak su često iznimno zabrinuti zbog nedostatka poštivanja njihovih prava i uvjetima na radnim mjestima. U tim malim poduzećima, komunikacija između zaposlenika i sindikata jednostavna je: sindikalni ogranak može se uspostaviti i sa šačicom radnika, i ubrzo insistirati da nema pregovora bez njegovog sudjelovanja. CNT-ov model sindikalnog aktivizma, koji je uvelike propao u velikim poduzećima, mogao bi funkcionirati iznimno dobro unutar pod-ugovorene radne snage. (Vratit ćemo se na ovo poslije.)

Razvoj i širenje novih tehnologija otvara prilike za CNT. Te metode mogu mu uvelike olakšati komunikaciju, koordinaciju i donošenje odluka, s obzirom da sada troši mnogo vremena i truda na tim pitanjima. Organizacija je donekle napredovala na ovom području, no preostaje joj još uvijek dug put. Nove tehnologije trebale bi mnogo olakšati zadatke, one mogu pomoći edukaciji militanata – iako postoji rizik da bi također mogle potaknuti stvaranje učene elite, koja bi profitirala zbog određenog stupnja moći. Mora se reći da je CNT još uvijek vrlo slab u organiziranju edukacije i prenošenju znanja: treniranje je ograničeno na ideološku indoktrinaciju, ignorirajući sva specijalistička i znanstvena pitanja, poput legalnih procedura, informacijske tehnologije, kolektivnih pregovaračkih procedura, sindikalnih aktivnosti, knjigovodstva, itd. 

Treća prilika za CNT su „zamor demokracijom“ i „sindrom participiranja“. Mnogo ljudi, barem u javnoj debati, zaziva puniju formu demokracije. U većini slučajeva, takvi pozivi nisu predstavljeni kao dio programa raskida s predstavničkom demokracijom, već kao sredstva oplemenjivanja iste. Takvi pokreti ne dovode u pitanje mehanizme društvene hegemonije, no doveli su do tzv. „participacijskog sindroma“, u kojem kruže ideje poput „participativnih projekata“, „participativnog istraživanja“ i „suradnje u participativnom razvoju“. Sada je pravi trenutak za iskorištavanje ove stare teme u CNT-ovoj političkoj kulturi, i predlaganje „participativnog sindikalizma“ kao odgovora na vertikalne hijerarhije službenih sindikata. 

Naposljetku, razvijanje kritičkog mišljenja i novi društveni pokreti, povezani s prethodnim faktorom, velika je snaga za CNT. Produbljivanje nejednakosti sjevera i juga, invazije SAD-a i globalna ekološka prijetnja izazvali su stvaranje novih oblika kritičkog mišljenja i pokrete svjetskog stanovništva. CNT mora stvoriti kontakte sa svim ovim inicijativama, gradeći pravi protok razmjena: on mora iskomunicirati svoje vrijednosti i iskustva participativne demokracije, direktne akcije, samoupravljanja i tako dalje; on mora učiti o novim vrijednostima i novim osjetljivostima od drugih pokreta. 

Neki tvrde kako je jedinstvena razlikovna oznaka moderne ere razvoj disperziranih, fragmentarnih mreža (Hardt, 2002: 140). Unutar CNT-a, društvena akcija pojavljuje se kao marginalna, rijetko raspravljana aktivnost. Stoga, na primjer, ne postoji tajništvo za društvene aktivnosti u Sevilli. No jasno je da niti jedan suvremeni socio-politički projekt ne može biti efikasan danas bez izgradnje privremenih, fluidnih saveza i veza, koje zahtjevaju neprestani dijalog i preispitivanje. Feministički pokret prvi je prepoznao ovo (Haraway, 1995). Zahvaljujući feminističkom, ekološkom, globalizacijskom, radikalnim akademicima i pokretima seksualnih manjina, možemo predvidjeti i oduprijeti se strukturama moći s puno većim učinkom. 

Razvijanje prilika i organizacije u seviljskom CNT-u

Početkom 2002. grupa radnika pristupila je seviljskom CNT-u. Tražili su savjet. Radili su za PILSA-u, tvrtku pod ugovorom s odjelom za javnu čistoću u Tomaresu, gradu kraj Seville. Nedostajala im je sva sigurnost posla: plaćani su manje od pet stotina eura na mjesec za četrdesetosatni tjedan, sa zastojima u isplaćivanju, te slabim zdravstvenim i sigurnosnim uvjetima. CNT je održao nekoliko sastanaka sa svim zaposlenicima od njih 25, dao im pravne savjete i, naposljetku, stvorio sekciju CNT-a koja je uključivala gotovo svu radnu snagu. U travnju je objavljen štrajk do daljnjega. 

Tijekom štrajka, čitava snaga CNT-ove Lokalne federacije usredotočila se na publicitet, kontakte s medijima, organiziranje okupljanja, pravne akcije po pitanju kršenja prava na štrajk, i tako dalje. CNT je organizirao podršku od svojih regionalnih i nacionalnih federacija. Uslijedili su brojni sukobi ali nakon 22 dana štrajka, CNT je potpisao ugovor s tvrtkom FERROSER i gradskim poglavarstvom Tomaresa, i spor je okončan. Novi ugovor jamčio je poboljšanja radnicima: mnogima se plaća udvostručila, te im je dan kontinuitet zaposlenja čak i ako se različite tvrtke ugovore za usluge čišćenja. 

Štrajk u Tomaresu natjerao je seviljski CNT na preispitivanje vlastite uloge: bio je to trenutak kad su prestali biti ideološka grupa i postali pravi sindikat. Bili su primorani prestati pričati o idejama i apstraktnim pitanjima, te se suočiti sa stvarnim problemima stvarnih radnika. Trebali su predlagati valjana, trenutna rješenja. Ovo je odvelo Lokalnu federaciju u radikalno preispitivanje vlastite strategije. 

Iduće godine radnici iz Tomaresa započeli su novi štrajk, zbog toga što su veći dio ugovora poslodavci izigrali, a najmilitantnijim radnicima prijetilo se otkazima. Drugi štrajk trajao je četiri mjeseca – bio je to ustvari drugi najduži štrajk u Sevilli još od 1975. – te je bio obilježen nekim žešćim sukobima. Štrajkaši su se sukobili s policijom, neki od njih štrajkali su glađu, započeli su mnoge skupe pravne aktivnosti, organizirali brojne prosvjede, održavali sastanke, organizirali dobrotvorne događaje za obitelji diljem čitave Španjolske. U stvari, grad nikad nije bio čišći nego za vrijeme štrajka: gradsko poglavarstvo i pod-ugovorena tvrtka uposlili su štrajkbrehere da čiste Tomares. Bez obzira na to, štrajkaši su pobijedili i novi kolektivni ugovor jamčio im je bolje uvjete. Postojao je ogroman medijski interes za događaj. 

Nakon događaja u Tomaresu, seviljski CNT organizirao je tri iduća štrajka zbog sličnih problema: štrajk stjuardesa aviokompanije AVE, štrajk čistačica na seviljskom Sveučilištu i štrajk radnika AUSSA-e, tvrtke koja vodi neke usluge transporta u Sevilli. U sva tri slučaja, radnici su pobijedili i u svakom od njih stvorena je nova sekcija CNT-a. Nadalje, u idućim godinama seviljski CNT aktivno je podržavao štrajkove radnika koje su organizirali drugi sindikati, te organizirao tjedni savjetni centar za radnike. Dokumenti sindikata pokazuju da se članstvo povećalo za 300%. Ako se ova tendencija nastavi, seviljski CNT uskoro će predstavljati stvarnu društvenu silu. 

Ovo nije primjer sretnog spleta slučajnosti, nego rezultat nekoliko čimbenika. Jedan od najvažnijih je taj što organizaciju CNT-a u Sevilli vode radnici, dok je broj studenata i mladih ljudi relativno malen. No možda najvažniji je kvaliteta vodstva, koji je puno bliži „birokratsko-administrativnom“ tipu nego li „karizmatskom“. Seviljski CNT vodi mala grupa militanata, od kojih većina ima dosta iskustva u vođenju sindikata. Dobro su upoznati s pravnim pitanjima, koja su ključna za sindikalne aktivnosti. Drugim riječima, razvili su „profesionalizaciju bez profesionalaca“.[13] U terminima moje analize, seviljski CNT počeo se suočavati sa vlastitim slabostima, neutralizirati prijetnje, izgrađivati snage i tražiti prilike. Ukoliko se ovo iskustvo ponovi u ostalim sindikatima, CNT će početi izazivati hegemoniju službenih sindikata. 


Fusnote

1. Međunarodno radničko udruženje je internacionala anarhosindikalističkih organizacija koja koristi španjolski naziv Asociación Internacional de los Trabajadores (AIT) i engleski International Workers Association (IWA)

2. U Velikoj Britaniji Solidarity Federation učlanjena je u MRU (AIT-IWA): unatoč određenim povijesnim, kulturalnim i društvenim razlikama, može je se smatrati sestrinskom organizacijom

3. Pauze između sastanaka, posebice obroci, pružaju odličnu priliku za zapažanje saveza i opozicija među delegatima, jednostavnim promatranjem gdje sjede. 

4. ‘¿Unidad de qué y de quién?’, objavljen u elektronskom časopisu El libertario andaluz 12, Zima 1998. (http://www.arrakis.es/~grupotea/index.htm).

5. ‘¿Sindicalismo revolucionario o reformismo? La internacional paralela’, cnt, 275, siječanj 2002.

6. ‘¿Unidad de qué y de quién?’

7. Ovaj fond stvorila je španjolska vlada. Nakon građanskog rata, mnogi CNT-ovi uredi prodani su. Neki su vraćeni organizaciji nakon „tranzicije“ 1975.-'77. U gradovima gdje CNT više nije imao aktivnog prisustva, organizacija je odlučila prodati urede i iskoristiti stvoreni novac za pomoć aktivnim sindikatima pri kupnji ureda. Treba naglasiti kako je samo vrlo mali dio CNT-ovih pred-1936. imovine vraćen. 

8. O proširenoj debati vezanoj uz krizu moderniteta vidi: Lyon (1996), Touraine (1993), Giddens (2000) i Beck (2000). 

9. Anarhizam može biti smatran posebnom pod-kategorijom socijalizma.

10. Opaska prevoditelja na engleski: španjolski ekvivalent za SWOT (snage, slabosti, prilike i prijetnje) je DAFO (slabosti, prijetnje, snage i prilike): otud neslaganje između redoslijeda tema raspravljanih u ovom članku i redoslijedu termina u engleskom jezičnom akronimu. 

11. Na temu sindikalnih izbora, integracije radničkog pokreta i gušenja radničkog revolta, vidi Ventura (2004). 

12. Anuario de Estadísticas Laborales y de Asuntos Sociales (1998). Ministerio de Trabajo y Asuntos Sociales.

13. Ovdje se referiram na neplaćene stručnjake. Rast pojedinih sektora implicira prijetnju: rast moći eksperata. Ovome se može suprotstaviti pravilnim upravljanjem znanja: na primjer, organiziranja kurseva, seminara ili radionica – kako svaki militant može preuzeti bilo koju poziciju, prethodno primajući odgovarajuću pripremu.

Povezano