Louise Michel: Prenijeti autoritet na samo jednu osobu predstavlja zločin

Prenijeti autoritet na samo jednu osobu predstavlja zločin

Louise Michel, koja se za vrijeme Pariske komune iz 1871. proslavila kao „Crvena djevica“, slovi za junakinju francuske ljevice. Tokom Francusko-pruskog rata iz 1870. i pruske opsade Pariza, ona je bila vodeća članica revolucionarnih grupa koje su kontrolisale Monmartr, četvrt koju je vijekovima naseljavala nezadovoljna sirotinja.

„Dok je Karl Marks sjedio po Britanskom muzeju i pisao traktate, Mišelova je stajala oči u oči sa trupama francuske vlade po pariskim barikadama. Dok su njeni savremenici tek puštali prve korake u kritici kolonijalizma, ona je kao osuđenik u Novoj Kaledoniji učestvovala u ustanku Kanaka iz 1978. Oslobođena amnestijom 1880. godine iz izgnanstva na drugom kraju svijeta, ona se vraća u Francusku i za govornicu i, izuzmemo li povremene boravke u zatvoru, nastavlja sa revolucionarnim propovijedima – sve do svoje smrti, 1905. godine.“

iz Predgovora za knjigu „Crvena djevica“ – memoari Louise Michel

U proljeće 1883. godine, nakon demonstracija ispred Palate invalida, povela je masu ulicama Pariza pod crnom zastavom anarhizma, o čemu govori u iskazu sa suđenja koje je uslijedilo nakon hapšenja, zbog „učestvovanja u neredima i podstrekivanja na pljačkanje pekara“. Osuđena je na šest godina zatvora. Pomilovana tri godine kasnije te je odlučno nastavila da piše i govori za govornicama širom Evrope, a tokom jedne turneje je i umrla 1905. godine.

Louise Michel je bila u potpunosti dosljedna u svom pogledu na vlasništvo, izrabljivanje, viziji o suštinskom dobru u ljudima. Hvalila je socijalnu revoluciju, njen oblik i prirodu, govoreći: biće to spontani narodni ustanak protiv nepravde i izrabljivanja.

Iskaz Louise Michel sa suđenja iz 1883.

„Ono što nam se ovdje priređuje zove se politički proces. Na meti nismo mi, već anarhisti koje predstavljamo. Zato odbijam ponudu magistrata Balandroa da me brani, a takođe i ponudu našeg prijatelja Lagera, koji je ne tako davno rado preuzeo na sebe odbranu naših drugova u Lionu.

Mesje prvobranilac se poziva na Zakon iz 1871. Nemam namjeru da ispitujem nije li možda taj zakon djelo pobjednika, napisan protiv onih koje su mrvili kao što mlinski točak mrvi žito. Sedamdeset i prva je bilo doba kada su pripadnike Narodne garde lovili po ravnicama, kada nas je Galife ganjao po katakombama, kada su sa obe strane pariskih ulica ležale hrpe leševa.

Ono što vas čudi, što vas užasava, jeste to što se jedna žena usudila da se brani. Narod nije navikao da vidi ženu koja se  usuđuje da misli. Ljudi bi radije da, kako reče Prudon, ženu vide ili kao domaćicu ili kao kurtizanu.

Nosili smo crnu zastavu zato što smo računali da demonstracije budu potpuno mirne, a crna zastava je zastava štrajka i zastava onih što gladuju. Da li smo mogli da nosimo neku drugu zastavu? Crvena zastava je prikucana za groblja, pa bi bio red da je uzimamo jedino onda kada možemo i da je odbranimo. Ali, to nije bilo moguće. Rekla sam već i ponoviću: bili su to u suštini mirni protesti.

Otišla sam na demonstracije. Morala sam. Zašto sam uhapšena?

Prošpartala sam Evropom govoreći kako ne priznajem nikakve granice, govoreći da svi ljudi imaju pravo na naslijeđe čovječanstva. To naslijeđe neće pripasti nama, jer mi smo navikli da živimo u ropstvu; pripašće onim budućim generacijama koje će imati slobodu i koje će znati kako da u njoj uživaju.

Kada nas optužuju da smo neprijatelji republike, imamo samo jedan odgovor: podigli smo je na trideset pet hiljada naših leševa. Tako smo mi branili republiku.

Govorite o disciplini, o vojnicima koji su pucali na svoje oficire. Vjerujete li, mesje prvobranioče, da vojska kod Sedana, da je kojim slučajem pucala na svoje vođe, ne bi pravilno postupila? Da su to učinili, ne bismo danas imali sedansku štroku. 

Mesje prvobranilac je naširoko govorio o vojnicima. Na sva usta je pričao o onima što su nosili anarhističke manifeste svojim nadređenima. Koliko je oficira, koliko generala prijavilo mito iz Šantijia i Bonapartine proglase? Ne sudim (vojvodi) Orleanu i mesje Bonaparti; mi sudimo njihovim idejama. Mesje Bonaparta je oslobođen optužbi, a nas vucaraju po sudovima. Opraštam onima koji čine zločin, ali ne opraštam zločin. Nismo li jednostavno u vlasti zakona po kojem se samo sila računa? Mi želimo da ga zamijenimo idejom da se računa ono što je ispravno. U tome je naš zločin.

Nakon sudova, nakon dvadesetogodišnje robije na koju nas možete poslati – čak i nakon doživotne robije – vidim zoru slobode i jednakosti.

Svjesni onoga što se oko vas zbiva, i vama je sve više dojadilo i užasava vas. Kako možete da budete spokojni kada vidite da proletarijat stalno gladuje, dok se drugi prejedaju?

Znali smo da od demonstracija kod Palate invalida neće biti ništa, ali svejedno je bilo neophodno pojaviti se tamo. U aktuelnom istorijskom trenutku stojimo jako loše. Vladajući režim ne nazivamo republikom. Republika je oblik vladavine koji bilježi napredak, gdje postoji pravda, gdje za sve ima hljeba. Po čemu se vaša republika razlikuje od carstva? Čemu ovaj razgovor o slobodi pred sudovima kada nas na kraju čeka pet godina zatvora?

Ne želim da se radnički vapaj zaboravi. Sa mnom ćete učiniti kako vam je volja, ali ne radi se ovde samo o meni. Radi se o nečemu što se tiče većine Francuske i svijeta, jer ljudi postaju sve veći anarhisti. Narodu je muka kada vidi da se vlast zloupotrebljava kao što je to bio slučaj pod mesje Bonapartom. Narod je već izveo puno revolucija. Sedan nas je ratosiljao Bonaparte, a narod se ponovo pobunio 18. marta.

Nema sumnje da ćete se tek nagledati revolucija, i zato mi čvrsto marširamo u budućnost. 

Kada nijedan čovjek više ne bude imao autoritet, nastupiće svijetlo, istina i pravda. Prenijeti autoritet na samo jednu osobu predstavlja zločin. Naša je želja da svi imaju autoritet. Mesje prvobranilac me je optužio da želim da postanem vođa; i suviše sam ponosna za tako nešto, jer biti vođa znači srozati se, a ja se jednostavno ne umijem tako srozati.

Ovdje smo jako daleko od pekare mesje Morisea, pa mi je teško da se vraćam na te pojedinosti. Moramo li da raspravljamo o mrvicama koje su dijeljene djeci? Nije nama bio potreban hljeb: mi smo tražili posao. Odakle vam samo ideja da se razumni ljudi bakću tričarijama kao što je par vekni hljeba? Jeste, neka dječurlija su skupljala mrvice, ali teško mi je da raspravljam o takvim banalnostima. Više bih voljela da se vratimo na ozbiljne ideje. Mladi bi trebalo da rade umjesto što drežde po kafeima, da nauče da se bore ne bi li ublažili nedaće nesrećnika i budućnost dočekali spremni.

Ljudi priznaju domovinu samo da bi od nje načinili predvorje rata. Ljudi priznaju granice samo da bi od njih načinili predmet spletki. Mi domovine i granice shvatamo u mnogo širem smislu. U tome je naš zločin.

Proživljavamo teške dane. Svako pokušava da pronađe svoj put,  no mi u svakom slučaju kažemo da ćemo, šta god da se desi, uz slobodu i pravdu biti srećni.“

Izvor: Crvena devica, memoari Luiz Mišel, biblioteka Anarhizam feminizma, KKUSIUSK, Babušnica, 2014.

Izvor: 

Povezano