Dug: prvih 5 000 godina David Graeber

Dug: prvih 5000 godina

Sama činjenica da većina pojedinaca točno ne zna što je dug, ponukala je Davida Graebera, antropologa i anarhista, da jednostavnim jezičnim konstrukcijama, netipičnima za većinu lijevih intelektualaca, i najvećim laicima pokuša objasniti pravo značenje te pojave, koja itekako utječe na gotovo sve aspekte naših života.

Potkraj prošle godine, nekoliko tjedana uoči još jednog zaduženja Vlade Zorana Milanovića, Fraktura je objavila hrvatsko izdanje knjige Dug: prvih 5 000 godina. Riječ je o kapitalnom djelu Davida Graebera, američkog antropologa i političkog aktivista, koji će u svjetskoj javnosti ostati zapamćen kao jedan od suosnivača pokreta Occupy i autor čuvenog slogana "Mi smo 99 posto". U studioznom radu, Graeber na tragu Howarda Zinna pruža alternativnu povijest drevnih civilizacija i njihov odnos prema trampi, novcu, primitivnim oblicima tržišta i, prije svega, odnosu prema zaduženju.

"Potrošački dug temelj je našeg gospodarstva. Sve suvremene nacionalne države počivaju na trošenju deficita. Dug je postao središnjim pitanjem međunarodne politike. No čini se da nitko ne zna što je točno dug ni kako o njemu razmišljati. Već i sama činjenica da ne znamo što je dug, sama fleksibilnost toga pojma, temelj je njegove moći. Ako možemo išta naučiti iz povijesti, to je činjenica da nema boljeg načina na koji ćemo opravdati odnose utemeljene na nasilju, postići da takvi odnosi izgledaju normalno, nego kad ih prikažemo jezikom duga - ponajprije zbog toga što se tako odmah stječe dojam da žrtva čini nešto što ne bi trebala. Mafijaši to dobro razumiju. Kao i zapovjednici osvajačke vojske. Tisućama godina nasilni ljudi uspijevaju uvjeravati žrtve da im nešto duguju. Ako ništa drugo, 'duguju im život' (a to je vrlo znakovit izraz) jer su ostali živi", piše Graeber u svojoj knjizi.

Sama činjenica da većina pojedinaca ne zna točno što je dug, ponukala je ovog antropologa i anarhista da jednostavnim jezičnim konstrukcijama, netipičnima za većinu lijevih intelektualaca, i najvećim laicima pokuša objasniti pravo značenje te pojave, koja itekako utječe na gotovo sve aspekte naših života. Graeber prije svega na pitanje duga gleda kao na moralnu kategoriju, odnosno kroz knjigu iznosi niz dokaza i povijesnih primjera kako bi pokazao da se dug ne mora vraćati. Pogotovo ako uzmemo u obzir da se niz pojedinaca, ali prije svega i samih država, nalazi u nepravednom položaju - iako je većina zemalja već višestruko vratila svoje početno zaduženje, i dan danas ih mori vraćanje nerealnih iznosa kamata. No, sama činjenica da su tržišta derivata i metode zajmova toliko komplicirane, te da se onima koji se odluče za obustavu plaćanja duga prijeti nasiljem, pojedince se uspjelo uvjeriti da se dugovi naprosto moraju vraćati. "Čak i ako vam financijski kapitalisti i nisu osobito dragi (a rijetki su bili skloni tvrditi da je u vezi s njima mnogo toga simpatično), nema sumnje da su sposobni, čak i toliko nadnaravno sposobni da je demokratski nadzor nad financijskim tržištem jednostavno nezamisliv", tvrdi Graeber.

Kako tvrdi ovaj sveučilišni profesor, pokazalo se da su mnoge od metoda, za kojima posežu financijske glavešine, ako ne i većina njih, tek vrlo komplicirane prijevare: "Među takvim je operacijama bila i prodaja siromašnim obiteljima kredita osmišljenih tako da ih dužnik prije ili kasnije prestane vraćati, primanje oklada na to koliko će dužnik trebati vremena da prestane vraćati zajam, zajedničko 'pakiranje' zajma i te 'oklade' i njihova prodaja institucionalnim ulagačima (koji su, možda, predstavljali i mirovinske račune korisnika kredita), uz tvrdnju da će to donijeti zaradu bez obzira na ishod, te dopuštenje tim istim ulagačima da te pakete slobodno razmjenjuju, kao da riječ o novcu, prebacivanje odgovornosti za isplatu oklade nekom divovskom osiguravateljskom konglomeratu, koji bi, kad bi potonuo pod teretom tako nastalog duga, trebalo spašavati novcem poreznih obveznika. Drugim riječima, sve to izgleda kao neobično komplicirana verzija onoga što su banke radile kad su potkraj sedamdesetih posuđivale novac diktatorima u Boliviji i Gabonu: davale krajnje neodgovorne zajmove posve svjesne da će, kada se za to jednom dozna, političari i birokrati dati sve od sebe da zajamče da im se na kraju ipak otplate dugovi, koliko god ljudskih života za to trebalo upropastiti. No razlika je bila u tome što su ovaj put bankari to činili u upravo nepojmljivim razmjerima. Ukupna količina duga koji su nagomilali nadmašila je ukupni zajednički BDP svih zemalja svijeta, što je svijet gurnulo u vrtoglavi pad i zamalo uništilo sustav."

Jedan od ciljeva ove knjige je i ukloniti stigmatizaciju koja se vječno nadima nad običnim građanima koji se zadužuju. Kako tvrdi autor, nije riječ o pojedincima koji se u puštaju u komplicirane financijske transakcije iz vlastitih hirova, već jednostavnoj činjenici da se svaki pojedinac danas mora zadužiti da bi ostvario život koji imalo nadilaziti granice pukog preživljavanja. "Najveći dio pozajmljenog novca služi za puko preživljavanje (ako nema auto, čovjek ne može raditi), a sve češće mogućnost fakultetskog obrazovanja, sada gotovo bez iznimke, povlači za sobom dužničko sužanjstvo tijekom barem polovine radnog vijeka. Ipak, vrijedi istaknuti da je običnom čovjeku preživljavanje rijetko dovoljno. I njime se doista ne treba zadovoljiti", smatra autor.

Iako nam već dugo intelektualni konsenzus govori da ne možemo postavljati velika pitanja, sve češće čini se da zapravo nemamo druge mogućnosti. Pogotovo nakon rujna 2008. godine, kada je otpočela još jedna financijska kriza koja je gotovo zaustavila cjelokupno svjetsko gospodarstvo. Tada je u javnosti započeo javni razgovor o prirodi duga, novca i financijskih institucija, no iako o tome ovisi sudbina cijelih nacija, to je razdoblje kratko trajalo i nije se nikada došlo do pravog razgovora. Upravo je ta činjenica dodatno potakla Gaebera da napiše Dug: prvih 5 000 godina, no, kako sam tvrdi, u knjizi ne nastoji iznijeti viziju kako će točno izgledati moguće sljedeće doba, nego širom rastvoriti perspektive, proširiti naš osjećaj za mogućnosti. "Jedino je posve sigurno i razvidno da se nove ideje neće pojaviti bez odbacivanja mnogih misaonih kategorija na koje smo tako naviknuti - a upravo su one postale uglavnom čisti balast, veliko opterećenje, ako ne i imanentni dio samog aparata beznađa - i formuliranja novih. I upravo zbog toga sam zbog toga toliki dio ove knjige posvetio tržištu, ali i lažnome izboru između države i tržišta koji posljednjih stoljeća toliko monopolistički prisvaja političku ideologiju da je teško raspravljati o bilo čemu drugome", tvrdi sveučilišni profesor.

A ako ne počnemo razmišljati, neizvjesno da ćemo nastaviti dobro uhodanim, kapitalističkim smjerom zbog čega ćemo uništiti sve što nas okružuje. "Taj divovski stroj za zaduživanje koji tijekom posljednjih pet stoljeća sve veći udio svjetskog stanovništva svodi na moralnu razinu konkvistadora izgleda kao da doseže društvene i ekološke granice. Kronična sklonost kapitalizma da zamišlja vlastito uništenje pretvorila se u posljednjih pedeset godina u scenarije koji s njime u propast vode i ostatak svijeta, a nema razloga smatrati da će ta sklonost ikada nestati. Pravo pitanje sada glasi kako stvari ublažiti, kako krenuti u smjeru društva u kojem ljudi mogu više živjeti tako što će manje raditi", kaže autor koji se u knjizi zauzima, kako ih naziva, za "nepoduzetne siromahe". "Oni barem nikome ne čine nikakvu štetu. U mjeri u kojoj vrijeme koje odvajaju od rada provode s prijateljima i članovima obitelji, uživaju i brinu se za osobe koje vole, vjerojatno poboljšavaju svijet više nego što priznajemo. Možda bismo ih trebali smatrati pionirima novog ekonomskog poretka koji možda neće biti toliko sklon autodestrukciji kao ovaj sadašnji."

Iako u knjizi izbjegava iznošenje konkretnih prijedloga, s jednim od njih Gaeber ju je ipak odlučio zaključiti - riječ je o zalaganju za ispunjenje svojevrsnog biblijskog jubileja, odnosno općeg oprosta. "Što je uopće dug? Dug je samo izobličenje obećanja. Riječ je o obećanju koje su narušili iskvarili i matematika i nasilje. Ako je sloboda sposobnost stjecanje prijatelja, tada je također, nužno, i sloboda koja nam omogućuje davanje stvarnih obećanja. Kakva bi to obećanja istinski slobodni muškarci i žene mogli davati jedni drugima? U ovom trenutku to čak ne možemo ni odrediti. Prije je riječ o pitanju koko doći do mjesta koje će nam omogućiti da to otkrijemo. A prvi korak na tom putovanju sastoji se od prihvaćanja činjenice da nam u širim okvirima, jednako kao što nam nitko nema pravo reći koliko istinski vrijedimo, nitko nema pravo reći ni koliko istinski dugujemo", zaključuje Graeber.

Izvor: 

Povezano