Gubitak svijeta

Američki „stručnjaci“ za vanjsku politiku služe samo kao odjek američke imperijalne moći. Nužan je dugoročniji, širi pogled, smatra Noam Chomsky.

Svečano se obilježavaju značajne obljetnice – primjerice, japanski napad na američku mornaričku bazu Pearl Harbor. Druge se ignoriraju, a od njih često možemo naučiti važnu lekciju o onome što vjerojatno leži pred nama. U stvari, upravo sada. U ovom trenutku propuštamo obilježiti 50. obljetnicu odluke predsjednika Johna F. Kennedyja da pokrene najdestruktivniji i najubojitiji čin agresije u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata: invaziju na Južni Vijetnam, a kasnije i na cijelu Indokinu, koja je za sobom ostavila milijune mrtvih i četiri razorene zemlje, sa žrtvama koje se još gomilaju uslijed dugotrajnih posljedica natapanja Južnog Vijetnama nekima od najsmrtonosnijih poznatih kancerogena, upotrijebljenih kako bi se uništio biljni pokrov i usjevi hrane.

Primarna je meta bio Južni Vijetnam. Agresija se kasnije proširila na sjever, a zatim na udaljeno seosko društvo sjevernog Laosa te konačno na ruralnu Kambodžu, izloženu bombardiranju zastrašujućih razmjera jednakih onima svih savezničkih zračnih operacija u pacifičkoj regiji tijekom Drugog svjetskog rata, uključujući dvije atomske bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki. Time su bile izvršene naredbe Henryja Kissingera – „sve što leti na sve što se kreće“ – poziv na genocid rijedak u analima povijesti. Malo tko se ovoga sjeća. Većina toga bila je slabo poznata izvan uskih aktivističkih krugova.

Kada je invazija započeta prije 50 godina, zabrinutost je bila toliko neznatna da su i pokušaji opravdavanja bili malobrojni - jedva išta više od predsjednikova strastvenog vapaja da nam se „širom svijeta suprotstavlja monolitna i nemilosrdna urota koja se prvenstveno oslanja na prikrivena sredstva širenja svoje sfere utjecaja“ i da će, ostvari li urota svoje ciljeve u Laosu i Vijetnamu, „vrata biti širom otvorena“.

Važne pouke za današnjicu

Drugdje je još upozorio da će „spokojna, samougađajuća, mekana društva biti pometena s krhotinama povijesti (i) samo snažni ... imaju šansu za preživljavanje“, u ovom se slučaju osvrćući na neuspjeh američke agresije i terora s ciljem slamanja kubanske nezavisnosti. I prije početka masovnih prosvjeda šest godina kasnije, ugledni specijalist za Vijetnam i vojni povjesničar Bernard Fall, nipošto pacifist, predvidio je da je „Vijetnam kao kulturna i povijesna cjelina ... u opasnosti od istrebljenja ... (dok) ... krajolik doslovce umire pod udarcima najvećeg vojnog stroja ikada pokrenutog na području te veličine.“ Ovo se opet odnosilo na Južni Vijetnam.

Kada je rat završio osam stravičnih godina kasnije, većinsko je mišljenje bilo podijeljeno između onih koji su rat opisali kao „plemenit cilj“ koji se mogao postići uz malo više požrtvovnosti i suprotnog ekstrema, kritičara za koje je on bio „pogreška“ koja se pokazala preskupom. 1977. godine predsjednik Carter nije privukao mnogo pažnje svojim objašnjenjem da prema Vijetnamu nemamo „nikakav dug“ jer je „uništenje bilo uzajamno“.

U svemu ovome leže važne pouke za današnjicu, čak i zanemarimo li još jedan podsjetnik da samo slabi i poraženi bivaju prozvani kako bi opravdali svoje zločine. Jedna pouka glasi: kako bismo razumjeli što se događa, trebali bismo posvetiti pažnju ne samo kritičnim događajima u stvarnom svijetu koje povijest često zanemaruje, već i onome u što vjeruju vođe i elitno mišljenje, koliko god to imalo prizvuk fantazije. Druga je pouka da zajedno s maštovitim idejama smišljenima da bi se prestrašila i pokrenula javnost (a u koje možda i vjeruju neki od onih koje je zarobila vlastita retorika), postoji i geostrateško planiranje utemeljeno na načelima koja su racionalna i stabilna na duža razdoblja jer imaju korijene u stabilnim institucijama i njihovim interesima. To vrijedi i u slučaju Vijetnama.Vratit ću se na to, dok ovdje samo naglašavam da su trajni čimbenici državnog djelovanja općenito dobro skriveni.

Irački je rat poučan slučaj. Uplašenoj je javnosti prodavan pod uobičajenim razlozima samoobrane od zastrašujuće prijetnje opstanku: „jedino pitanje“, proglasili su George W. Bush i Tony Blair, bilo je hoće li Saddam Hussein okončati svoje programe razvijanja oružja za masovno uništenje. Kada je na jedino pitanje stigao pogrešan odgovor, vladina retorika glatko je skrenula na našu „žudnju za demokracijom“, a stručno mišljenje poslušno ju je slijedilo; sve rutinski.

Kasnije, kada je razmjere američkog poraza u Iraku bilo sve teže zatajiti, vlada se tiho složila s onim što je cijelo vrijeme bilo očito. 2007.-2008. godine administracija je službeno najavila da konačni sporazum mora zajamčiti prisutnost američkih vojnih baza i pravo na borbene operacije te opskrbiti američke ulagače bogatim energetskim sustavom, no od tih su zahtjeva kasnije kolebljivo odustali suočeni s iračkim otporom. Sve se to pažljivo držalo podalje od široke javnosti.

Procjena američkog pada

Imajući na umu te pouke, korisno je pogledati što se danas najviše ističe u najutjecajnijim novinama koje se bave političkim mjerama i stavovima. Držimo se najprestižnijeg časopisa establišmenta Foreign Affairs (Vanjski poslovi). Naslov naprvoj stranici izdanja od prosinca 2011. masnim se slovima pita: „Je li s Amerikom gotovo?“

Naslovni članak poziva na „ograničavanje“ „humanitarnih misija“ u inozemstvu koje troše bogatstvo zemlje, čime bi se zaustavio američki pad koji je glavna tema razgovora o međunarodnim poslovima, obično popraćena zaključkom da se moć seli ka istoku, u Kinu i (možda) Indiju.

Vodeći članci govore o Izraelu i Palestini. Prvi, čiji su autori dvojica visokih izraelskih dužnosnika, nosi naslov „Problem je palestinsko odbijanje“: sukob ne može biti razriješen jer Palestinci odbijaju priznati Izrael kao židovsku državu, pristajući time uz standardnu diplomatsku praksu: države bivaju priznate, ali ne i privilegirani sektori unutar njih. Taj zahtjev jedva da je išta više od novog sredstva odvraćanja prijetnje političke nagodbe koja bi osujetila izraelske ekspanzionističke planove.

Suprotno stajalište koje brani američki profesor naslovljeno je „Problem je okupacija“. Podnaslov glasi: „Kako okupacija uništava naciju“. Koju naciju? Izrael, dakako. Spareni članci pojavljuju se pod zajedničkim nadnaslovom „Izrael pod opsadom“.

Izdanje od siječnja 2012. sadrži još jedan poziv na hitno bombardiranje Irana prije nego što bude prekasno. Upozoravajući na opasnosti odvraćanja, autor tvrdi da:

„[S]keptici vojne akcije ne uviđaju stvarnu opasnost koju bi Iran s nuklearnim oružjem predstavljao za američke interese na Bliskom istoku i šire.

A njihove sumorne prognoze pretpostavljaju da bi lijek bio gori od bolesti – to jest da bi posljedice američkog napada na Iran bile jednako loše ili gore od posljedica ostvarenja iranskih nuklearnih ambicija. Ali to je pogrešna pretpostavka. Istina je da bi vojni udar s namjerom uništenja iranskog nuklearnog programa, ukoliko se pažljivo sprovede, mogao poštedjeti regiju i svijet vrlo stvarne prijetnje i dramatično poboljšati dugoročnu nacionalnu sigurnost Sjedinjenih Država.“ Drugi tvrde da bi cijena bila previsoka, a u ekstremnim slučajevima neki čak ističu da bi napad prekršio međunarodne zakone – baš kao i stav umjerenjaka koji redovito prijete nasiljem, čime krše povelju UN-a.

Kina

Razmotrimo redom ta dominantna pitanja.

Američki je pad stvaran, iako apokaliptična vizija odražava poznato shvaćanje vladajuće klase da je sve što je manje od potpune kontrole jednako potpunoj katastrofi. Unatoč tim žalobnim jadikovkama, SAD ostaju svjetski itekako dominantna sila, bez konkurencije na vidiku i to ne samo na vojnom polju na kojem, naravno, SAD nadmoćno vladaju.

Kina i Indija bilježe ubrzan (iako vrlo neravnomjeran) rast, ali i dalje su vrlo siromašne zemlje s ogromnim unutarnjim problemima s kojima se zapad ne suočava. Kina je glavno svjetsko proizvodno središte, ali uglavnom kao montažni pogon za napredne industrijske sile na svojoj periferiji i zapadne multinacionalke. To će se vjerojatno promijeniti s vremenom. Proizvodnja redovito stvara osnovu za inovaciju, a često i za revolucionarne pomake, kao što se danas ponekad događa u Kini. Jedan primjer koji je impresionirao zapadne specijaliste je kinesko preuzimanje rastućeg globalnog tržišta solarnih ploča, ne na temelju jeftine radne snage već koordiniranog planiranja i, u sve većoj mjeri, inovacije.

Ali problemi s kojima se suočava Kina su ozbiljni. Neki su demografske prirode, o čemu piše vodeći američki znanstveni tjednik Science. Studija pokazuje da se smrtnost naglo smanjila u Kini tijekom maoističkog razdoblja, „uglavnom kao rezultat gospodarskog razvoja i napretka obrazovnih i zdravstvenih usluga, osobito pokreta za javnu higijenu koji je rezultirao oštrim padom smrtnosti od zaraznih bolesti“. Taj je napredak završio uvođenjem kapitalističkih reformi prije 30 godina te se stopa smrtnosti otada povećala.

Nadalje, novi kineski ekonomski rast uvelike se oslanjao na „demografski bonus“, vrlo brojnu populaciju radne dobi. „Ali prozor za ubiranje ovog bonusa možda će se uskoro zatvoriti“, što će imati „dubinski utjecaj na razvoj“: „Višak zaliha jeftine radne snage, jedan od glavnih čimbenika koji pokreću kinesko gospodarsko čudo, više neće biti dostupan.“ Demografija je tek jedan od ozbiljnih problema koji prijete. Za Indiju su problemi daleko ozbiljniji.

„Zatvaranje vrata“

Ne predviđaju svi poznati glasovi pad Amerike. Od međunarodnih medija nema ozbiljnijeg i odgovornijeg od London Financial Timesa. On je nedavno posvetio cijelu stranicu optimističnom očekivanju da bi nova tehnologija za izvlačenje sjevernoameričkih fosilnih goriva mogla omogućiti SAD-u energetsku nezavisnost te prema tome zadržavanje globalne hegemonije na još stotinu godina. Nema spomena o tome kakvim bi svijetom SAD vladao u ovom sretnom slučaju, ali to nije zbog manjka dokaza.

Otprilike u isto vrijeme Međunarodna agencija za energiju (IEA) izvijestila je da će sa sve brže rastućim emisijama ugljika od upotrebe fosilnih goriva sigurnosna granica biti dosegnuta do 2017. godine nastavi li svijet sadašnjim tijekom. „Vrata se zatvaraju“, rekao je glavni ekonomist IEA-e, i vrlo uskoro će se „zatvoriti zauvijek“.

Nedugo prije toga Američko ministarstvo energetike objavilo je najnovije podatke o emisijama ugljičnog dioksida koje su „skočile za najveći iznos u zabilježenoj povijesti“, na razinu višu od najcrnjeg scenarija predviđenog na Međuvladinu panelu o klimatskim promjenama (IPCC). Mnogi znanstvenici nisu time bili nimalo iznenađeni, uključujući MIT-ov program za klimatske promjene koji je godinama upozoravao da su procjene IPCC-a prekonzervativne.

Takve kritike IPCC-ovih predviđanja privlače malo ili nimalo javne pozornosti, za razliku od ekstremnih poricatelja koje podupire korporativni sektor, kao i obimnih propagandnih kampanja koje su američko negiranje opasnosti odvele preko međunarodne granice normale. Poslovna podrška također se izravno prevodi u političku moć. Poricanje je dio katekizma koji moraju propovijedati republikanski kandidati u farsičnoj predizbornoj kampanji koja upravo traje, dok su u Kongresu dovoljno moćni da prekinu čak i pokušaje istraživanja učinaka globalnog zatopljenja, a kamoli da poduzmu išta ozbiljnije po tom pitanju.

Ukratko, američki pad možda se može suzbiti napustimo li nadu u dostojan opstanak – takvi izgledi i odveć su stvarni s obzirom na ravnotežu snaga u svijetu.

„Gubitak“ Kine i Vijetnama

Na stranu takve neugodne misli, pogled izbliza na američki pad pokazuje da Kina u njemu uistinu igra značajnu ulogu, i to već 60 godina. Pad koji sada izaziva toliku zabrinutost nije nova pojava. On datira s kraja Drugog svjetskog rata, kada je SAD posjedovao polovicu svjetskog bogatstva i neusporedivu sigurnost i globalni doseg. Politički planeri bili su, naravno, posve svjesni golemog nesrazmjera moći i namjeravali su ga i održati.

Osnovno stanovište sa zadivljujućom je iskrenošću ocrtano u glavnim državnim novinama 1948. (PPS 23). Autor je bio jedan od arhitekata tadašnjeg „novog svjetskog poretka“, voditelj odsjeka za planiranje politike u State Departmentu, ugledni državnik i učenjak George Kennan, umjereni pacifist unutar planerskog spektra. Primijetio je da je središnji politički cilj očuvati „položaj nejednakosti“ koji je naše ogromno bogatstvo razdvajao od siromaštva drugih. Kako bismo postigli taj cilj, savjetovao je, „trebali bismo prestati govoriti o neodređenim i ... nerealnim svrhama poput ljudskih prava, podizanja životnog standarda i demokratizacije“ i „baratati pojmovima čiste moći“ koji nisu „ometeni idealističkim sloganima“ o „altruizmu i svjetskom dobročinstvu“.

Kennanove se riječi osobito odnose na Aziju, ali primjedbe mu uz nekoliko iznimaka općenito vrijede za sudionike u globalnom sustavu pod upravom SAD-a. Podrazumijevalo se da će se „idealistički slogani“ jasno isticati u obraćanju drugima, uključujući intelektualne klase od kojih se očekivalo njihovo razglašavanje.

Planovi koje je Kennan pomogao osmisliti i provesti uzeli su kao gotovu činjenicu da će SAD nadzirati zapadnu hemisferu, Daleki istok, bivše Britansko carstvo (uključujući neusporedive izvore energije na Bliskom istoku) i što je moguće veći dio Euroazije, osobito njezina komercijalna i industrijska središta. To nisu bili nerealni ciljevi s obzirom na raspodjelu moći. Ali početak pada nastupio je odmah.

Superdomino

1949. godine Kina je proglasila nezavisnost, što je događaj poznat u zapadnjačkom govoru kao „gubitak Kine“ – u SAD-u popraćen gorkim optuživanjima i sukobom oko toga tko je odgovoran za taj gubitak. Terminologija štošta toga otkriva. Moguće je izgubiti samo nešto što se posjeduje. Prešutna je pretpostavka bila da SAD posjeduje Kinu po prirodnom pravu, zajedno s većinom ostatka svijeta, kako su poslijeratni planeri uglavnom i pretpostavili.

„Gubitak Kine“ bio je prvi veliki korak ka „padu Amerike“. On je imao značajne političke posljedice. Jedna je bila hitna odluka o podupiranju francuskih napora oko ponovnog osvajanja bivše kolonije Indokine tako da i ona ne postane „izgubljena“.

Sama Indokina nije bila veliki razlog za brigu, unatoč tvrdnjama predsjednika Eisenhowera i drugih o njezinim bogatim resursima. Zabrinutost je izazivala „teorija domina“ koja se često ismijava dok domina ne padaju, ali ostaje vodeći politički princip jer je posve racionalna. Prihvatimo li verziju Henryja Kissingera, područje koje se otme kontroli može postati „virus“ koji će „proširiti zarazu“, navodeći druge da slijede isti put.

U slučaju Vijetnama, postojala je zabrinutost da bi virus neovisnog razvitka mogao zaraziti Indoneziju koja uistinu ima bogate resurse. A to bi moglo navesti Japan – „superdomino“, kako ga je nazvao istaknuti povjesničar i stručnjak za azijska pitanja John Dower – da se „prilagodi“ neovisnoj Aziji kao tehnološkom i industrijskom središtu sustava koji bi izmakao dosegu američke moći. To bi posljedično značilo da je SAD izgubio pacifičku fazu Drugog svjetskog rata u kojoj se borio za sprečavanje japanskih pokušaja uspostave takvog novog poretka u Aziji.

Način izlaženja na kraj s takvim problemom je jasan: uništiti virus i „cijepiti“ one koji bi mogli biti zaraženi. U slučaju Vijetnama, racionalan je izbor bio uništiti svaku nadu u uspješni neovisni razvoj i nametnuti brutalne diktature u okolnim područjima. Ti su zadaci uspješno izvršeni – iako je povijest lukava na svoj način te se nešto slično onome što je izazivalo strah otada razvija u istočnoj Aziji, dovodeći Washington na rub očaja.

Najvažnija pobjeda u ratovima u Indokini ostvarena je 1965. godine kada je vojni udar u Indoneziji, koji je podrupro SAD, a izveo general Suharto, bio popraćen masovnim zločinima koje je CIA usporedila s Hitlerovim, Staljinovim i Maovim. O „šokantnom masovnom pokolju“, kako ga je opisao New York Times, srednjostrujaški su mediji precizno izvještavali, i to s neobuzdanom euforijom.

Naš čovjek

Bio je to „tračak svjetla u Aziji“, kako je u Timesu napisao poznati liberalni komentator James Reston. Udar je okončao prijetnju demokracije uništivši masovno podržavanu političku stranku siromašnih, uspostavio diktaturu koja je s vremenom nakupila jedan od najgorih dosjea o ljudskim pravima na svijetu i izložila bogatstva zemlje zapadnim ulagačima. Nije čudo da je nakon mnogih drugih užasa, uključujući gotovo genocidnu invaziju na Istočni Timor, Clintonova administracija 1995. godine toplo dočekala Suharta kao „našeg čovjeka“.

Godinama nakon značajnih događaja iz 1965, Kennedyjev i Johnsonov savjetnik za nacionalnu sigurnost McGeorge Bundy ustanovio je da bi bilo mudro da je Vijetnamski rat završen u tom trenutku budući da je „virus“ bio praktički uništen, a prvi domino čvrsto stajao na mjestu poduprt drugim diktaturama koje je SAD pomogao učvrstiti diljem regije.

I drugdje su rutinski provođeni slični postupci. Kissinger se osobito osvrnuo na prijetnju socijalističke demokracije u Čileu. Ta je prijetnja uklonjena na još jedan zaboravljeni datum koji Latinoamerikanci zovu „prvi 11. rujna“, koji je po nasilju i gorkim posljedicama daleko nadmašio 11. rujna koji se obilježava na zapadu. Čileu je nametnuta opaka diktatura, dio pošasti brutalne represije koja se proširila Latinskom Amerikom i dosegla Srednju Ameriku u Reaganovo doba. Virusi su i drugdje pobudili duboku zabrinutost, uključujući Bliski istok gdje je prijetnja sekularnog nacionalizma često zabrinjavala britanske i američke planere, potičući ih da podrže radikalni islamski fundamentalizam kako bi joj se usprotivili.

Koncentracija bogatstva i američki pad

Unatoč takvim pobjedama američki se pad nastavio. Do 1970-ih godina SAD-ov udio svjetskog bogatstva pao je na oko 25% gdje je otprilike i ostao – još uvijek kolosalan postotak, ali daleko ispod onoga krajem Drugog svjetskog rata. Dotad je industrijski svijet postao „tripolaran“: Sjeverna Amerika na čelu s SAD-om, Europa na čelu s Njemačkom i istočna Azija, već tada najdinamičnija industrijska regija koja je u to vrijeme bila predvođena Japanom, ali je do danas uključila bivše japanske kolonije Tajvan i Južnu Koreju te odnedavno Kinu.

Otprilike u to doba američki je pad ušao u novi stadij: svjesni samonametnuti pad. Od 1970-ih godina došlo je do značajne promjene u američkoj ekonomiji jer su je planeri, privatni i državni, preusmjerili ka financijalizaciji i prekomorskoj selidbi proizvodnje, dijelom potaknutoj sve nižom stopom dobiti od domaće proizvodnje. Te su odluke pokrenule začarani krug u kojem je bogatstvo postalo visoko koncentrirano (u dramatičnoj mjeri, u gornjih 0,1% stanovništva), povlačeći koncentraciju političke moći i zatim zakonodavstvo koje je nastavilo krug ka oporezivanju i drugim fiskalnim mjerama, deregulaciji, promjenama pravila korporativnog upravljanja koja su omogućila visoke dobitke za izvršne direktore i tako dalje.

U međuvremenu, realne plaće većine su stagnirale i ljudi su bili u stanju preživjeti samo uz mnogo veća radna opterećenja (po čemu su daleko nadmašili Europu), neodrživa zaduživanja i opetovane balone još od Reaganovih godina, stvarajući papirnato bogatstvo koje je neizbježno nestajalo kad bi baloni pukli (a porezni obveznici otkupili bi počinitelje). Paralelno s time politički je sustav u sve većem rasulu jer su obje stranke prisiljene posezati sve dublje u korporativne džepove uslijed rastućih troškova izbora – kod republikanaca je to doseglo razmjere farse, ali ni demokrati (sada uglavnom bivši „umjereni republikanci“) ne zaostaju mnogo.

Budućnost?

Nedavna studija Instituta za ekonomsku politiku, koji je godinama bio važan izvor pouzdanih podataka o razvoju tih događaja, nosi naslov „Namjerni neuspjeh“. Riječ „namjerni“ je točna. Nedvojbeno su postojale i druge mogućnosti. A kako studija naglašava, „neuspjeh“ je utemeljen na klasi. Neuspjeha nema za njegove tvorce, daleko od toga. Politika je prije neuspjeh za veliku većinu, onih 99% iz vizije pokreta Occupy – i za samu zemlju koja je doživjela pad i nastavit će padati sve dok njome upravlja ovakva politika.

Jedan je čimbenik preseljenje proizvodnje na prekomorske lokacije. Kako pokazuje ranije spomenuti primjer solarnih ploča, proizvodni kapacitet osigurava temelj i poticaj za inovaciju vodeći ka višim stupnjevima sofistikacije u proizvodnji, dizajnu i izumima. I to se seli preko oceana, što ne predstavlja problem „mandarinima novca“ koji sve više kreiraju politiku; to je, međutim, ozbiljan problem za radnike i srednju klasu, a prava katastrofa za najpotlačenije, Afroamerikance koji nikada nisu izmakli nasljeđu ropstva i njegovim ružnim posljedicama i čije je bijedno bogatstvo praktički nestalo nakon kolapsa balona nekretnina 2008. godine, pokrenuvši najnoviju i dosad najgoru financijsku krizu.

U godinama svjesnog, samonametnutog gubitka kod kuće, „gubici“ su se nastavili gomilati drugdje. U proteklom desetljeću, prvi put u 500 godina, Južna Amerika poduzela je uspješne korake ka svom oslobađanju od zapadne dominacije, što je bio još jedan ozbiljan gubitak. Regija se pomakla ka integraciji i počela se baviti nekima od strašnih unutarnjih problema društava kojima su uglavnom vladale europeizirane elite, sićušni otoci ekstremnog bogatst va u moru bijede. Također su se riješili svih američkih vojnih baza i kontrole MMF-a. Novoosnovana organizacija CELAC (Zajednica latinoameričkih i karipskih država) uključuje sve zemlje hemisfere osim SAD-a i Kanade. Profunkcionira li ona uistinu, bit će to još jedna etapa u američkom padu, u ovom slučaju na području na koje se oduvijek gledalo kao na „američko dvorište“.

Još bi ozbiljniji bio gubitak zemalja MENA-e – Bliski istok/sjeverna Afrika – koje su planeri od 1940-ih vidjeli kao „izvanredan izvor strateške moći i jedan od najvećih materijalnih zgoditaka u svjetskoj povijesti“. Kontrola nad MENA-inim zalihama energije donijela bi „značajnu kontrolu nad svijetom“, riječima utjecajnog Rooseveltova savjetnika AA Berlea.

Dakako, ukoliko se procjene američke energetske neovisnosti zasnovane na sjevernoameričkim izvorima energije pokažu realnima, važnost kontrole nad MENA-om ponešto bi se smanjila, iako vjerojatno ne mnogo: glavni je interes oduvijek i bila kontrola, više nego pristup. Međutim, vjerojatne posljedice po ravnotežu planeta toliko su zlokobne da je rasprava možda velikim dijelom tek akademska vježba.

Proljeće

Arapsko proljeće, još jedan događaj od povijesne važnosti, moglo bi biti predskazanje bar djelomičnog „gubitka“ MENA-e. SAD i njegovi saveznici jako su se trudili spriječiti taj ishod – zasad sa zamjetnim uspjehom. Njihova politika prema narodnim ustancima blisko se držala standardnih smjernica: podržati sile najprijemčivije za američki utjecaj i kontrolu.

Omiljeni diktatori uživaju podršku dok god su u stanju održati kontrolu (kao u najvažnijim naftnim državama). Kada to više nije moguće, odbacuju ih i pokušavaju što potpunije obnoviti stari režim (kao u Tunisu i Egiptu). Opći obrazac je poznat: Somoza, Marcos, Duvalier, Mobutu, Suharto i mnogi drugi. U jednom slučaju, Libiji, tri tradicionalne imperijalne sile silom su intervenirale kao sudionici u pobuni s ciljem svrgavanja koristoljubivog i nepouzdanog diktatora otvarajući put, kako se očekuje, učinkovitijem nadzoru nad bogatim libijskim izvorima (prvenstveno nafte, ali i vode koja je od osobitog interesa francuskim korporacijama), mogućoj bazi Američkog zapovjedništva za Afriku (zasad ograničenog na Njemačku) i potiskivanju sve dubljeg prodora Kine. Što se tiče vođenja politike, tu nije bilo puno iznenađenja.

Od ključne je važnosti smanjiti prijetnju funkcionalne demokracije u kojoj će većinsko mišljenje u značajnoj mjeri utjecati na politiku. I to je rutina i posve je razumljivo. Pogled na studije javnog mnijenja koje su američke agencije za istraživanje izvršile u zemljama MENA-e lako objašnjava zapadnjački strah od autentične demokracije u kojoj će javno mnijenje u značajnoj mjeri utjecati na politiku.

Izrael i Republikanska stranka

Slična se razmatranja izravno prenose na drugi važan predmet interesa o kojem govori izdanje magazina Foreign Affairs citirano u prvom dijelu ovog teksta: izraelsko-palestinski sukob. Teško da postoji bolji primjer kojim bi se predočio strah od demokracije. U siječnju 2006. godine u Palestini su održani izbori koje su međunarodni promatrači proglasili slobodnima i poštenima. Prva reakcija SAD-a (i, dakako, Izraela), koju je Europa pristojno slijedila, bila je nametanje oštrih kazni za Palestince koji glasuju pogrešno.

To nije ništa novo. Posve je u skladu s općim i nimalo iznenađujućim načelom koje prepoznaje i većinsko akademsko mišljenje: SAD podupiru demokraciju ako i samo ako su ishodi u skladu s njihovim strateškim i ekonomskim ciljevima; žalostan je to zaključak neo-reaganista Thomasa Carothersa, najpomnijeg i najuvaženijeg akademskog analitičara inicijativa za „promicanje demokracije“.

Općenitije, SAD su 35 godina predvodile politiku protivljenja mirenju Izraela i Palestine, blokirajući međunarodni konsenzus koji je pozivao na političku nagodbu pod uvjetima predobro poznatima da bismo ih ponavljali. Zapadnjačka mantra je da Izrael traži pregovore bez prethodno postavljenih uvjeta, što Palestinci odbijaju. Točnije bi bilo obrnuto. SAD i Izrael zahtijevaju stroge preduvjete koji su, štoviše, osmišljeni kako bi osigurali da pregovori dovedu ili do palestinske kapitulacije oko najvažnijih pitanja ili nikamo.

Prvi preduvjet je da pregovore mora nadgledati Washington, što ima smisla otprilike koliko i zahtjev da Iran nadgleda pregovore oko sunitsko-šijitskog sukoba u Iraku. Ozbiljni pregovori trebali bi se održati pod okriljem neke neutralne stranke, po mogućnosti one koja uživa određen međunarodni ugled, možda Brazila. Pregovori bi trebali nastojati razriješiti sukobe između dvaju antagonista: SAD-a i Izraela s jedne i većine svijeta s druge strane.

Drugi preduvjet je da Izrael mora biti slobodan širiti svoja ilegalna naselja na Zapadnoj obali. Teoretski, SAD se protivi tim akcijama, ali tek putem vrlo blagih opomena dok istodobno osigurava ekonomsku, diplomatsku i vojnu podršku. Kada SAD ima neke ograničene ciljeve, s lakoćom onemogućava akcije, kao u slučaju projekta E-1 koji povezuje šire područje Jeruzalema s gradom Ma'aleh Adumim, presijecajući Zapadnu obalu – vrlo visoki prioritet za izraelske planere (širom spektra) koji je ipak izazvao neke prigovore u Washingtonu te je Izrael morao pribjeći zaobilaznim mjerama kako bi malim koracima ostvario projekt.

Farsa

Glumljeno protivljenje doseglo je razinu farse prošle veljače, kad je Obama uložio veto na rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a koja poziva na provođenje službene politike SAD-a (dodajući i nekontroverznu opasku da su sama naselja ilegalna, bez obzira na ekspanziju). Otada je bilo malo govora o okončanju ekspanzije naselja koja se proračunato izazivački nastavlja.

I tako, dok su se predstavnici Izraela i Palestine spremali za susret u Jordanu u siječnju 2011., Izrael je najavio novu izgradnju u Pisgat Ze'evu i Har Homi, područjima na Zapadnoj obali koja je proglasio dijelom uvelike proširenog područja Jeruzalema, pripojenog, naseljenog i konstruiranog kao izraelski glavni grad, sve protivno direktnim naredbama Vijeća sigurnosti. Drugi potezi nastavljaju grandiozniji plan razdvajanja svih enklava na Zapadnoj obali koje su još preostale pod palestinskom upravom od kulturnog, komercijalnog i političkog središta palestinskog života u bivšem Jeruzalemu.

Razumljivo je što su palestinska prava marginalizirana u američkoj politici i govoru. Palestinci nemaju ni bogatstva ni moći. Ne nude ništa što bi odgovaralo interesima američke politike; u stvari imaju negativnu vrijednost kao napast koja uzburkava arapsko javno mnijenje.

Izrael je, naprotiv, vrijedan saveznik. To je bogato društvo sa sofisticiranom i visoko militariziranom, visoko tehnologiziranom industrijom. Desetljećima je bio izuzetno cijenjen vojni i strateški saveznik, osobito nakon 1967, kada je učinio veliku uslugu SAD-u i njihovu saudijskom savezniku uništivši „virus“ naserizma i uspostavivši „poseban odnos“ s Washingtonom u obliku koji se održao sve do danas. On je također rastući centar američkih visokotehnoloških ulaganja. U stvari, visoka tehnologija i osobito vojna industrija u tim dvjema zemljama vrlo su blisko povezane.

Izabrani narod

Osim takvih osnovnih razmatranja politike velesila, tu su i kulturni čimbenici koje ne smijemo ignorirati. Kršćanski cionizam u Britaniji i SAD-u dugo je prethodio židovskom cionizmu i bio značajan elitni fenomen s jasnim političkim implikacijama (uključujući Balfourovu deklaraciju koja se njime nadahnula). Kada je general Allenby osvojio Jeruzalem tijekom Prvog svjetskog rata, američki ga je tisak slavio kao Rikarda Lavljeg Srca koji je napokon pobijedio u Križarskim ratovima i istjerao pogane iz Svete zemlje.

Idući je korak za Izabrani narod bio povratak u zemlju koju im je obećao Gospod. Izražavajući zajedničko stajalište elite, tajnik za unutarnje poslove predsjednika Franklina Roosevelta Harold Ickes opisao je židovsku kolonizaciju Palestine kao podvig „bez premca u povijesti ljudske rase“. Takvi stavovi lako su se uklopili u doktrine o providnosti koje su predstavljale snažan element u popularnoj i elitnoj kulturi od zemljinih začetaka: vjerovanje da Bog ima plan za svijet i da ga SAD ispunjava pod božanskim vodstvom, kako ga je izražavao dugačak niz čelnih figura.

Nadalje, evangeličko kršćanstvo vrlo je popularna sila u SAD-u. Još ekstremnije, evangeličko kršćanstvo posljednjih dana također ima izuzetan javni domet, ojačan uspostavom Izraela 1948. i dodatno revitaliziran osvajanjem ostatka Palestine 1967, što su sve znakovi da su posljednji dani i drugi dolazak blizu.

Te su sile postale osobito značajne nakon Reaganovih godina, kada su republikanci odustali od pretvaranja da su politička stranka u tradicionalnom smislu i uniformno se posvetili služenju sitnom postotku superbogatih i korporativnog sektora. Međutim, maleno biračko tijelo kojem prvenstveno služi rekonstruirana stranka ne može pribaviti dovoljno glasova pa se ova mora okrenuti drugamo.

Jedini je izbor mobilizirati težnje koje su oduvijek prisutne, iako rijetko kao organizirana politička sila: prije svega nativiste koji drhte od straha i mržnje i religijske elemente koji su ekstremni po međunarodnim mjerilima, ali ne i u SAD-u. Jedan od ishoda je uvažavanje navodnih biblijskih proročanstava; odatle ne samo potpora za Izrael i njegova osvajanja i ekspanziju, već i strastvena ljubav prema Izraelu, još jedan bitan dio katekizma koji moraju pjevušiti republikanski kandidati - pri čemu demokrati, opet, ne zaostaju mnogo.

Na stranu ti čimbenici, ne treba zaboraviti da se „anglosfera“ – Britanija i njezini ogranci – sastoji od društava naseljeničkih kolonija sagrađenih na pepelu autohtonog stanovništva, potisnutog ili posve istrijebljenog. Prakse iz prošlosti jamačno su bile u osnovi ispravne, u slučaju SAD-a čak i određene Božjom providnošću. Shodno tome, često je prisutno intuitivno razumijevanje za djecu Izraela kada ona slijede sličan put. Ali prije svega prevladavaju geostrateški i ekonomski interesi, a politika nije uklesana u kamenu.

Iranska „prijetnja“ i nuklearno pitanje

Okrenimo se konačno vodećem pitanju kojim se bavi ranije citirani magazin establišmenta, „prijetnji Irana“. Među elitama i političkom klasom ona se općenito smatra osnovnom prijetnjom svjetskom poretku – iako ne i među općom populacijom. Ankete u Europi pokazuju da se Izrael smatra vodećom prijetnjom miru. U zemljama MENA-e on taj status dijeli s SAD-om, dok je u Egiptu uoči pobune na trgu Tahrir 80% smatralo da bi regija bila sigurnija kada bi Iran imao nuklearno oružje. Iste su ankete ustanovile da samo 10% vidi Iran kao prijetnju – za razliku od vladajućih diktatora koji imaju svoje brige.

U Sjedinjenim Državama prije opsežnih propagandnih kampanja pokrenutih u zadnjih nekoliko godina većina stanovništva složila se s većinom svijeta da Iran kao potpisnik Ugovora o neširenju nuklernog oružja ima pravo obogaćivati uran. Čak je i danas velika većina u korist mirnog rješenja problema s Iranom. Prisutno je čak i jako protivljenje vojnom angažmanu ako Iran zarati s Izraelom. Samo četvrtina smatra Iran važnom brigom za SAD uopće. Ali nije neobično što postoji jaz, često i bezdan, između javnog mnijenja i politike.

Zašto se točno Iran smatra takvom kolosalnom prijetnjom? O ovom se pitanju rijetko raspravlja, ali nije teško pronaći ozbiljan odgovor – iako, kao i obično, ne u sklopu žučljivih izjava. Najautoritativniji odgovor nude Pentagon i obavještajne službe u svojim redovitim izvješćima Kongresu o globalnoj sigurnosti. Oni izvještavaju da Iran ne predstavlja vojnu prijetnju. Njegova vojna potrošnja vrlo je niska čak i po regionalnim standardima, minijaturna, dakako, u usporedbi s SAD-om.

Sila

Iran ima male kapacitete za uporabu sile. Njegove strateške doktrine su obrambene, namijenjene odvraćanju napada dok ne nastupi diplomacija. Ako Iran razvija kapacitet za nuklearno oružje, stoji u izvješćima, to bi bio dio njegove strategije odvraćanja. Nijedan ozbiljni analitičar ne vjeruje da vladajući klerici žele da im država i imovina budu sravnjeni za zemljom, što bi bila izravna posljedica kada bi se makar i približili započinjanju nuklearnog rata. A ne treba posebno isticati zašto bi iransko vodstvo bilo zainteresirano za odvraćanje pod sadašnjim okolnostima.

Režim je nesumnjivo ozbiljna prijetnja dobrom dijelu vlastitog stanovništva – i, na žalost, po tome nije jedinstven. Ali primarna prijetnja SAD-u i Izraelu je mogućnost da im Iran osujeti slobodnu upotrebu nasilja. Daljnja prijetnja je što Iranci očito teže proširiti svoj utjecaj na susjedni Irak i Afganistan, pa i šire. Ti „nezakoniti“ činovi nazivaju se „destabilizirajućima“ (ili još gore). Naprotiv, nasilno nametanje američkih interesa na drugom kraju svijeta doprinosi "stabilnosti" i redu, u skladu s tradicionalnom doktrinom o tome tko posjeduje svijet.

Posve je smisleno pokušati spriječiti Iran u pridruživanju državama koje imaju nuklearno oružje, uključujući tri države koje su odbile potpisati Ugovor o neširenju nuklernog oružja – Izrael, Indija i Pakistan – a svima njima SAD je pomogao, i još uvijek im pomaže, u razvijanju nuklearnog naoružanja. Tom cilju nije nemoguće pristupiti mirnim diplomatskim sredstvima. Jedan pristup koji uživa nadmoćnu međunarodnu podršku je poduzimanje smislenih koraka prema uspostavi zone bez nuklearnog oružja na Bliskom istoku koja bi uključivala Iran i Izrael (što bi se također odnosilo na američke snage koje su raspoređene ondje) i, još bolje, protezala se i na južnu Aziju.

Azijsko-pacifička regija

Podrška takvim naporima toliko je snažna da se Obamina administracija morala formalno složiti, ali s nizom ograda: najvažnija je da se izraelski nuklearni program ne smije smjestiti pod okrilje Međunarodne agencije za atomsku energiju i da se ni od jedne države (što znači SAD-a) ne smije zahtijevati davanje informacija o „izraelskim nuklearnim pogonima i aktivnostima, uključujući podatke koji se odnose na prethodne nuklearne transfere u Izrael“. Obama također prihvaća izraelsko stajalište da svaki takav prijedlog mora ovisiti o opsežnom mirovnom sporazumu koji SAD i Izrael mogu nastaviti beskonačno odgađati.

Ne treba reći da ova studija nipošto nije iscrpna. Među važnim temama koje nisu spomenute pomak je američke vojne politike prema azijsko-pacifičkoj regiji s novim dodacima golemom sustavu vojnih baza koji se uvode upravo sada na otoku Jeju kod Južne Koreje i u sjeverozapadnoj Australiji, što su sve elementi politike „obuzdavanja“ Kine. S tim je blisko povezano pitanje američkih baza na Okinawi, kojima se stanovništvo već mnogo godina ogorčeno protivi, i trajna kriza u odnosima na liniji SAD-Tokyo-Okinawa.

Sigurnosna dvojba

Otkrivajući koliko su se malo izmijenile temeljne pretpostavke, američki strateški analitičari opisuju rezultat kineskih vojnih programa kao „klasičnu 'sigurnosnu dvojbu', pri čemu vojne programe i nacionalne strategije koje njihovi planeri proglašavaju obrambenima druga strana vidi kao prijetnju“, piše Paul Godwin iz Istraživačkog instituta za vanjsku politiku. Sigurnosna dvojba javlja se oko kontrole nad morima oko kineskih obala. SAD smatra svoje politike nadzora nad tim vodama „obrambenima“, dok ih Kina smatra prijetnjom: u skladu s time, Kina svoje djelovanje u obližnjim područjima vidi kao „obrambeno“, dok ga SAD smatra prijetnjom. Nije moguće ni zamisliti takvu raspravu oko američkih priobalnih voda. Ta „klasična sigurnosna dvojba“ ima smisla, opet, pod pretpostavkom da SAD ima pravo kontrolirati ostatak svijeta i da američka sigurnost zahtijeva nešto blisko potpunoj globalnoj kontroli.

Dok se načela imperijalne dominacije nisu mnogo izmijenila, sposobnost njihove provedbe upadljivo se smanjila kako je moć postala šire raspodijeljena u sve raznolikijem svijetu. Posljedice su brojne. No, vrlo je važno imati na umu da, na žalost, nijedna od njih neće odagnati dva crna oblaka koji se nadvijaju nad svakim promišljanjem globalnog poretka: nuklearni rat i ekološku katastrofu, koji doslovce prijete dostojnom opstanku ljudske vrste.

Upravo obrnuto. Obje su prijetnje zloslutne i sve prisutnije.

eng. orginal: TomDispatch.com
cro prevod: Nacional.hr
via: abrasmedia.info