Spekulanti na tržištu hrane

U prvom zajedničkom dogovoru oko poljoprivrede u Europi, još 1960. godine, sudjelovalo je šest zemalja. Cilj im je bio poboljšati sigurnost hrane, te su uspostavili uvozne carine i izvozne olakšice kako bi seljaci mogli osigurati život, a građanima bila osigurana sigurna opskrba. Međutim, na valu nove vjere u tržište, 1992. godine odlučeno je sniziti cijene hrane kako bi se približile svjetskom tržištu i kompenzirati razliku subvencijama. Kako objašnjava Genevieve Savigny iz europske koordinacije "Via Campesine" s kojom smo razgovarali na Forumu za prehrambeni suverenitet u Jagnjedovcu prošloga tjedna, nova je politika dovela do produbljivanja jaza između velikih i malih proizvođača hrane, a poljoprivrednike se dovelo u poziciju ovisnosti o novcu EU.

Trenutno su u tijeku pregovori za novu reformu CAP-a koja bi se trebala početi primjenjivati od 2014. godine što će utjecati i na hrvatsku poljoprivredu, u slučaju ulaska Hrvatske u EU. U Hrvatskoj se pak o CAP-u jako malo govori, iako na poljoprivrednu politiku odlazi više od 40 posto budžeta Unije. Zato smo iskoristili susret s predstavnicom utjecajne seljačke organizacije "Via Campesine" za razgovor o CAP-u, ali i trenutnoj krizi do koje je doveo porast cijene hrane na svjetskom tržištu. Sauvigny je inače i sama poljoprivrednica, na jugu Francuske ima farmu, po tamošnjim kriterijima, srednje veličine. Na 60 hektara zemljišta uzgaja lavandu, pšenicu i lucernu, a uzgaja i četiri tisuće pilića i ostale peradi.

Nova reforma Zajedničke poljoprivredne politike (CAP) počinje se primjenjivati 2014. godine. S obzirom na mogući ulazak Hrvatske u EU sljedeće godine, kako će novi CAP utjecati na hrvatske poljoprivrednike?

"Iako nova Zajednička poljoprivredna politika EU-a priznaje povezanost problema energije, klime i bioraznolikosti s poljoprivredom, ona ne nudi rješenja"

Prema našem iskustvu u Francuskoj, Europska unija stvarno utječe na način na koji proizvodite, a utječe i na odabir što će biti proizvedeno. Subvencije možete dobiti za neke proizvode, a za druge ne, što nas je natjeralo u industrijski i intenzivniji način proizvodnje. Unija ima jak utjecaj na način na koji se mi bavimo poljoprivredom i vjerujem da će imati jak utjecaj i na hrvatske poljoprivrednike. Što se tiče novog CAP-a, njime se vraća subvencioniranje po hektaru. Spominju se mali poljoprivredni proizvođači, ali ni s tim nismo baš sretni, jer predviđaju naknadu za one koji žele napustiti zemlju umjesto da ih se stimulira da na njoj ostanu. Dobra stvar je da će se uvesti neke potpore za ekološku poljoprivredu, međutim to je gotovo neznatno. Iako novi CAP priznaje povezanost problema energije, klime i bioraznolikosti s poljoprivredom, ne nudi rješenja. Još je uvijek riječ o istom okviru razmišljanja, gdje su najbitniji kompetitivnost i tržišna orijentacija. Cijeli se CAP za 2014. opet bazira na rastu i tržištu što je i dovelo do svih ovih problema s kojima se danas suočavamo. Treći dio CAP-a odnosi se na regulacije, standarde i higijenu što jako utječe na ono što smijete, a što ne smijete raditi. Ono što novi CAP također propušta učiniti je osmišljavanje politike za osiguranje pravedne cijene. Cijene hrane su nestabilne, često se mijenjaju, često su ili jako niske ili jako visoke, pa zato i imamo ove krize.

"Smatramo da hrana i poljoprivreda nemaju ništa s WTO-m, te da je to prevažno pitanje da bi se prepustilo tržištu. Umjesto tržišta, želimo suverenitet hrane."

Globalno, cijene hrane su samo u srpnju porasle za šest posto. Mediji spominju sušu koja je pogodila dobar dio svijeta kao jedan od uzroka. Što je stvarni problem iza porasta cijene, prirodni uzroci ili spekulacije na tržištu?

Za ovu krizu djelomično možda jest odgovorna suša, međutim nema manjka, primjerice, kukuruza, pa se cijene ne bi smjele dizati. Međutim, spekuliranje svejedno izaziva rast cijena. To se događa na globalnom tržištu kada nema zaliha. Da postoje zalihe u slučajevima porasta cijene, one bi se mogle osloboditi i tako bi se kontrolirala cijena. Međutim, u politici EU-a nije predviđeno držati dovoljne zalihe hrane, zalihe koje drže su neznatne i nedovoljne da bi držale cijene stabilnima.

Četiri velika trgovca drže između 75 i 90 posto globalne trgovine žitaricama. Koja je njihova uloga u ovoj krizi cijena? Može li se reći da se sada stvara neka vrst „baluna hrane" kao što smo govorili o nekretninskom balunu prije nekoliko godina?

Da, sigurno, stvara se jedan novi balun prenapuhanih cijena. Na tržištu imate trgovce koju trguju stvarnim žitaricama, ali imate i spekulatore koji ni ne taknu žito.  Spekuliraju i razne financijske organizacije, čak i državni fondovi. Jako je malo regulacije na tom polju. Postoji i veza između cijena hrane i energije. Danas se više ne može govoriti o poljoprivredi samo u smislu proizvodnje hrane, već se govori i o proizvodnji biogoriva. Via Campesina globalno se protivi biogorivima, jer stvaraju natjecanje i utječu na porast cijene hrane.

Genevieve Savigny

Rekli ste da nova reforma poljoprivredne politike u EU i dalje slijedi neoliberarnu formu. Znači li to da neće biti nikakvih pokušaja zaustavljanja spekulacija ni s novim CAP-om?

Ne. Predviđeno je jako malo regulacije, ali gotovo ništa. EU to zasada neće mijenjati, jer smo još uvijek u neoliberalnom okviru i oni tvrde da je to dobro. Kapitalizam promatra sve kroz tržište, ali poljoprivreda ne bi trebala biti dio toga, jer tako ne možemo postići održivost. Kapitalizam se, međutim, ne bavi održivošću nego time kako dobiti novac. CAP uvodi malo održivosti, ali samo malo, a ljudi još uvijek ne govore dovoljno glasno kako žele da se hrana proizvodi i trguje.

Via Campesina je tražila da se regulacija poljoprivrede sasvim izuzme iz okvira djelovanja Svjetske trgovinske organizacije WTO i stavi isključivo pod Ujedinjene narode. Koja je zapravo uloga WTO-a u svim ovim problemima s cijenama hrane?

Stvara se novi balun prenapuhanih cijena. Na tržištu imate trgovce koju trguju stvarnim žitaricama, ali imate i spekulatore koji ni ne taknu žito.  Spekuliraju i razne financijske organizacije, čak i državni fondovi

WTO određuje okvir. Određuje što smijete, a što ne smijete raditi s hranom,  donosi odluke o subvencijama i regulacijama. Oni su primjerice odredili da svaka zemlja mora uvoziti dio svoje hrane. Mi, Via Campesina, smatramo da hrana i poljoprivreda nemaju ništa s WTO-m, te da je to prevažno pitanje da bi se prepustilo tržištu. Umjesto tržišta, želimo suverenitet hrane, želimo sami određivati kako se želimo hraniti i želimo da se regije i države zaštite protiv dampinga, niske cijene hrane i uvoza. Neke države poput SAD-a i Kanade ne žele da poraste utjecaj UN-a jer tamo svaka zemlja ima jedna glas što im je previše demokratično. Oni preferiraju G20 gdje ih ima mnogo manje. Kada je riječ o tome kako regulirati sustav hrane, kao seljačka organizacija smatramo da je najvažnije malim poljoprivrednicima omogućiti pristup sredstvima proizvodnje i pravednim cijenama. Umjesto toga imamo mnoge probleme. I ovdje u Jagnjedovcu smo čuli za neke od njih, kao što je pitanje sjemena koje se sve više komercijalizira. U nekim je zemljama otimačina zemlje poprimila već katastrofalne razmjere. To su sve bitna pitanja za suverenitet hrane. I u Hrvatskoj je teško vidjeti budućnost za seljake, jer nema politike koja im omogućuje da rade u nekoj sigurnosti.

Vi imate farmu pilića, uzgajate pšenicu i lavandu. Koliko je vama osobno teško preživjeti?

Politika je smišljena za velike, da postanu još veći. Malim je poljoprivrednicima svugdje teško. Nije svugdje isto. U Austriji je, na primjer, moguće ubijati vlastite životinje, u Španjolskoj je to jako teško jer mali poljoprivrednici moraju imati iste standarde kao tvornice. Prevladava opće mišljenje da su male farme zastarjele i moraju nestati. Čak i mnogi seljaci to prihvaćaju.

Via Campesina međutim, smatra da je upravo poljoprivreda na malim obiteljskim gospodarstvima dio rješenja i za klimatske promjene.

Na malim organskim farmama sada možemo govoriti o agroekologiji kao načinu proizvodnje sa što manje inputa. To je način proizvodnje bez fosilnih goriva i štete po okoliš. Mi smatramo da je to dio rješenja, ali neki i dalje misle da je rješenje industrijska poljoprivreda. Moramo promišljati stvari kao cjelinu, jer rješenje mora biti globalno, i ekonomsko i ekološko. U nekim zemljama u kojima djeluju organizacije članice Via Campesine dominantnija su socijalna, u drugim ekološka pitanja. Seljaci iz Južne Amerike guraju ideje Majke Zemlje što utječe i na nas, ali moramo se sjetiti da se moramo baviti i našim europskim pitanjima, kao što je CAP.

"Seljaci iz Južne Amerike guraju ideje Majke Zemlje što utječe i na nas, ali moramo se sjetiti da se moramo baviti i našim europskim pitanjima."

Jedan od zaključaka Nyeleni foruma, održanog prošle godine u Austriji, je da su zemlja, sjeme, atmosfera i voda zajednička dobra. Što to znači u praksi, jer vi ipak posjedujete svoju zemlju?

To znači da voda, sjeme i ostalo pripadaju zajednici i da ih ne treba privatizirati, da im svi ljudi trebaju imati pristup jer bez njih nema hrane, a hrana je čovjekova osnovna potreba. Međutim, da, pravo na vlasništvo predstavlja sigurnost ljudima na malim farmama, nešto što smo stekli kroz revoluciju protiv aristokracije. Međutim, sigurnost bismo mogli ostvariti i kroz neke druge modele. Mislim da je stvar u tome da ljudi trebaju sigurnost da će imati pristup sredstvima za život. Kada govorimo o zemlji, u Francuskoj sva prodaja zemlje prolazi u svakoj regiji preko jedne državne agencije. Kada se neka zemlja stavi na prodaju, ona se može umiješati i odlučiti tko će ju dobiti. To je zamišljeno kako bi zemlja ostala u rukama seljaka, ali ona često završi u rukama nekih velikih poljoprivrednika. Također, u Francuskoj mnoge farme sada posjeduju dioničarske tvrtke. Kada se prodaju dionice agencija ne mora biti obaviještena. Tako mnogo zemlje izmiče nadzoru. Postoji rizik otimačine zemlje kroz takve dioničarske kompanije.

U Via Campesinu uključena je samo jedna seljačka organizacija s područja Srednje i Istočne Eruope, iz Rumunjske. Kako to tumačite?

Svakako bismo voljeli vidjeti organizaciju iz Hrvatske u "Via Campesini"

Svakako bismo voljeli vidjeti organizaciju iz Hrvatske u Via Campesini. To je jedan od razloga zašto sam došla na Forum za prehrambeni suverenitet ovdje u Jagnjedovcu. Pretpostavljam da se seljačke organizacije po defaultu uključuju u europske mainstream poljoprivredne organizacije. Oni, međutim, ne pokušavaju promijeniti tijek povijesti. Zadovoljavaju se s utjecajem na neke kratkoročne mjere u poljoprivrednoj politici, prihvaćaju okvir koji nam je svima nametnut.

Što biste rekli hrvatskim poljoprivrednicima, zašto se moraju ujediniti?

Ako niste organizirani, kao da ne postojite. Ako želite utjecati, morate stajati zajedno i imati neku vrst organizacije, inače vas uopće ne uzimaju u obzir. Čak i kada ste organizirani, u EU morate stalno dokazivati zašto ste netko koga se ne može zaobići.

Koje akcije sprema Via Campesina kako biste "promijenili tijek povijesti"?

Pokušavamo utjecati na zakonodavce, ali i podizati svijest među građanima i drugim seljacima. Osmislili smo suverenitet hrane kao način borbe protiv ovakvog okvira u kojem se odvija poljoprivredna proizvodnja danas. Temelji suverenitetu postavljeni su na forumu koji je održan 2007. godine u Africi. Poručeno je tada da prioritet treba dati proizvođaču hrane, ali i potrošaču, na održiv način. Želimo reći da hrana nije roba i da moramo biti u stanju proizvoditi svoju vlastitu hranu. Poslije smo dodali i da imamo pravo birati kako će se naša hrana proizvoditi.

Izvor: H-alter

Povezano