Syriza kao faktor pacifikacije

Velik dio društvenog bunta koji je godinama bio vrlo živ u Grčkoj je utihnuo.

Kad gledamo prema Grčkoj, čini se da postoji samo jedan filter: onaj nametnut od strane ekonomista, Trojke i na kraju Syrize, jer svi razgovaraju samo o ekonomiji, dok se u pozadini (ili zapravo sasvim otvoreno) odvija niz društvenih procesa, koji bi mogli postati sve veći problem. Naime, dok gledamo ekonomsku sliku, kao da svi propuštaju primjetiti jačanje nacionalističke retorike, koja ovaj put dolazi s lijeva pa se zato valjda i zanemaruje? Istovremeno, zaboravlja se da je upravo Cipras pri preuzimanju vlasti izjavio "kontinuitet države se nastavlja", čime je jasno dao do znanja da sve ostaje isto, ali uz neke reforme.

Ubrzo nakon što se Cipras obratio građanima Grčke u svom televizijskom govoru (27. lipnja 2015. godine) koji su mnogi odmah proglasili "povijesnim", nekako su izostali komentari na nacionalističku retoriku koju je koristio, pozivajući se nekoliko puta na suverenitet, povijest, nacionalno jedinstvo pa čak i to da je Grčka "kolijevka demokracije" (ovo posljednje je posebno zanimljivo jer "demokracija" antičke Grčke je počivala na radnoj snazi robova i vlasti građana). Uglavnom, suvereniteta, digniteta i nacionalnog jedinstva je u govoru bilo dovoljno da se ni Franjo Tuđman ne bi postidio takvog  sadržaja.

Normalizirani nacionalizam

Sve to nas zapravo i ne treba čuditi. Grčka je sagrađena na nacionalizmu i imperijalističkim težnjama svojih vladara, od osamostaljenja je kroz ratove širila svoj teritorij ili ga povremeno gubila, no paralelno s osvajanjem teritorija je smišljana i nova verzija povijesti – ona u kojoj su grčka kultura, jezik i pravoslavlje bili zatirani, a za sve su bili krivi otomanski (i drugi) okupatori. Istina je, naravno, nešto drugačija, baš kao što je to uvijek slučaj u svim novonastalim nacionalnim "povijesnim istinama" jer osim što sve spomenuto opstalo i postojalo paralelno s ostalim kulturama i religijama, to nije smetalo nacionalistima da danas "pometu" sve što nije grčko.

Primjerice, u Grčkoj ne možete popiti "tursku kavu", ali ako naručite "grčku kavu", ono što će vam poslužiti ima okus, miris i izgled baš poput turske kave, kuha se u džezvi i očekuje se da je polako ispijate. Naravno, sve to je isključivo i samo grčka tradicija, posve nepovezana s bilo čim drugim. Isto tako, imate priliku jesti grčke baklave, grčku halvu, giros (koji nema nikakve veze s kebabom, naravno), a sve okruženi mnogim državnim zastavama, što je lako povezati s novom tradicijom susjednih blakanskih zemalja, koje eto, također muku muče sa stvaranjem autentične i samo svoje tradicije. Ovo su, naravno, samo primjeri na svakodnevnoj razini i tek djelomično dočaravaju razinu normaliziranog i posve uobičajenog nacionalizma i negiranja svega što možda nema grčki predznak. Problem je, na društvenoj razini, daleko dublji i ozbiljniji od toga čija je kava ili baklava.

U takvom okruženju i uz činjenicu da su Syrizini glavni saveznici u vlasti Nezavisni Grci, desničarska stranka kojoj su povjerili upravljanje vojskom (kroz ministarstvo obrane), možemo reći da je razumljiva takva nacionalistička retorika. Razumljiva, ali nikako prihvatljiva.

Ne treba zaboraviti ni to da je Grčka "predziđe" Evrope, jedna od prvih crta "obrane od imigranata" i taj posao već godinama obavlja poslušno, brutalno i bez puno pitanja od strane EU o metodama, mrtvima, zatvorenima. Syriza tu nije iznimka. Unatoč velikim obećanjima, upravo ovih dana se priprema teren za izgradnju novog "centra za strance" u Axioupoliju (sjever Grčke), bez puno medijske pažnje i rasprave o ovom pitanju koje je samo jedno od onih o kojima Syriza više ne govori.

Riječ je o zatvoru, iako "ljepše" zvuči "centar za strance", u kojem se drže osobe bez papira, što samo po sebi nije zločin, ali se tretira tako da ljudi bez suđenja ili bilo kakve pravne proceudre završe u zatvoru. Ne treba zaboraviti da je Grčka upravo zbog toga važna EU jer predstavlja prilično oštru barijeru na putu izbjeglicama pa je logično da malo tko otvara to pitanje, iako je ono "goruće" u Grčkoj, ali i ostatku Evrope.

Dodatno, jedno od pitanja vezanih uz nacionalizam je i pitanje militarizma, odnosno vojske koja u Grčkoj ima posebnu ulogu, ali je jednako važna i za EU koja sve više prebacuje obranu "tvrđave Evrope" na vojne snage. U Grčkoj je još uvijek na snazi obavezno služenje vojnog roka i posljednjih godina se aktualizirao otpor militarizmu pa je sve više onih koji izražavaju svoj totalni prigovor savjesti, odbijajući bilo kakvu prisilnu službu. Syriza je prije osvajanja vlasti obećala riješiti taj problem, no sada se o tome više ne razgovara. Dapače, dali su taj resor desnici, a vojska, koja je prije 40 godina još uvijek vladala zemljom, ima i dalje važnu ulogu koja se ne dovodi u pitanje.

Politička stranka bez društvene baze

Nešto što može iznenaditi nas koji sve promatramo sa strane je to da Syriza, naime, nema društvenu bazu. Imaju glasače, to je istina, no nemaju bazu na koju se mogu osloniti ili u suradnji s kojom bi mogli raditi na nužnim društvenim, političkim i ekonomskim promjenama kako bi taj dio svijeta napokon počeo živjeti bez pritiska kapitalizma. Iako se to može činiti čudnim, no činjenica je da Syriza nije izrasla iz društvenog pokreta, već je nastala kao koalicija koja je "zajahala" na val nastao društvenim buntom i u trenutku kada je PASOK pao na najniže grane, jednostavno su popunili prazninu u političkom prostoru. Što je prilično zanimljiv fenomen, povijesno gledajući, jer je PASOK nastao iz društvenih pokreta početkom osamdesetih, no kako to obično biva, dolaskom na vlast, postali su još jedna korumpirana stranka i nikakva socijalistička povijest i socijalistčki predznak nisu pomogli da tome ne bude tako. Jednostavno, ne možeš u trulu kuću ugraditi novu dasku i nadati se da i ona neće postati trula. Uostalom, stava sam da je sama ambicija dolaska na vlast dokaz "trulosti daske".

Uglavnom, Syriza je nastala kao politička koalicija s idejom osvajanja vlasti, čime je zapravo sama sebe osudila na to da ima samo glasače i da se na taj način mora ponašati. A borba za glasove znači niz populističkih poteza gdje je nacionalizam (ili kako mu mnogi vole tepati u posljednje vrijeme nazivajući ga domoljublje) očit, ako ne i prvi izbor. No, to za sobom povlači niz problema. Dok pokušavaju pridobiti široku društvenu podršku, zapravo se istovremeno gradi sukob koji je samo pojednostavljena verzija službene politike. Prvenstveno, u grčkom slučaju, to je građenje antinjemačkog sentimenta. Naravno da se to može svesti na kritiku politike vlasti u Njemačkoj (u ovom slučaju kao „glavnog" predstavnika EU), no predobro znamo u što se to pretoči na ulici: u mržnju prema svemu njemačkom, baš kao što je neslaganje s politikom Izraela vrlo lako pretočiti u mržnju prema svemu židovskom. Ili da stavimo stvari u lokalne okvire, sjetimo se samo kako je neslaganje s Miloševićevom politikom lako pretočeno u mržnju prema svemu srpskom.

Tako je, kao odgovor na pritisak Angele Merkel, ispred ambasade Njemačke u Ateni 23. svibnja organiziran skup koji je nazvan "antiimperijalistički", a na koji su pozvale ljevičarske grupe i par anarhističkih, što je izazvalo pravu buru reakcija i osudu od strane antiautoritarnog pokreta i antifašističkih grupa koji su u ovome prepoznali dva problema: prvi je bio davanje podrške vlasti, a drugi je (in)direktan doprinos jačanju nacionalizma. Zanimljivo i zabrinjavajuće je upravo to da ljevica preuzima ulogu koju je do sad u Grčkoj imala uglavnom desnica pa sad zagovaraju suverenitet i nacionalne interese, kao da upravo to nije korijen problema.

Syriza kao faktor pacifikacije

U društvu koje ima snažne društvene pokrete, pogotovo antiautoritarni pokret, koji je svakako i uvijek izvan utrke za vlast, te predstavlja važan društveni faktor, kroz socijalne centre, autonomne prostore, solidarne projekte i akcije (poput važnog pitanja imigranata), otpor mjerama štednje, baš kao i kapitalizmu koji je uzrok krize i bijede koju ljudi u Grčkoj žive, stalan je i veći nego bilo gdje drugdje u Evropi. U takvoj situaciji, Syriza je na neki način bila logičan odgovor kapitala na problem potencijalno revolucionarne situacije. Čak i sad, kad se čini da zapad i sjever Evrope pokušava obuzdati "neposlušnu" ljevicu na vlasti, od same pobjede te koalicije iz antiautoritarnih krugova dolaze jasne poruke o tome kako je Syriza faktor pacifikacije u društvu jer su se pojavili kao "spasitelji" i time utišali društvena zbivanja koja nisu tražila rješenja unutar institucionalnog okvira.

Syriza je, unatoč nadanjima evropske (i svjetske) ljevice, ipak samo stranka koja je unutar kapitalističke EU došla na vlast u pokušaju da smanji ili ukine mjere štednje, ali zadrži Grčku u istom monetarnom sustavu, evropskom tržištu te istom političkom okviru. Uostalom, sam Cipras je to rekao pri preuzimanju vlasti. Naravno, mnogi su vjerojatno pomislili "morao je to reći, ali sad će im pokazati što zapravo želi", no to "što zapravo želi", nikako da dođe na red ili ako je već došlo na red, ne pokazuje jasno koliko je i kako to drugačije od onoga što je bilo do sad?

Naravno, već dvije godine je jasno da je Syriza ispunila dio svog mandata, čak i prije nego su osvojili vlast. Svojim obećanjem da će kao "nova snaga" promijeniti Evropu i Grčku, ali kroz institucionalne mehanizme i parlamentarnu "borbu", velik dio društvenog bunta koji je godinama bio vrlo živ u Grčkoj je utihnuo. Ne govorim tu o sukobima s policijom i sličnim "riot-porn" sadržajima koje mainstream mediji vole, već o društvenom pokretu koji je prepoznao ili počeo prepoznavati da institucije čak i kad "rade svoj posao" (kako se to voli reći kod nas), onda to rade za političare, biznismene, banke i njima bliske. U takvoj situaciji, na scenu je morao doći netko novi, netko tko ne nosi kravatu, vozi motor, ima ljevičarsku retoriku, ali i tko će vratiti vjeru u insitucije, u "evropski san", u "evropske vrijednosti", vjeru u državu, i na kraju u poredak koji se našao ugrožen. Za sada, ta "nova snaga" dobro radi svoj posao.

I na kraju, jasno je da nakon nekoliko godina otvorene neofašističke retorike u Grčkoj čak i liberalna retorika može zvučati dobro, jasno je da ovdje nije riječ o promjeni sustava ili "evropskih vrijednosti", već je riječ o pokušaju očuvanja EU. Sjetimo se samo fijaska i kompromisnih rješenja Zelenih, koji su od antimilitarista dogurali do zagovornika rata i bombardiranja cijelih zemalja. Imamo li razloga misliti da bi sada moglo biti drugačije?

Izvor: 

Povezano