Vuk šeta selom The Wolf of Wall Street

Vuk šeta selom

Dinamika, smijeh, raskoš,  golotinja, seks, razvrat, ludnica. Novi film redatelja Martina Scorsesea strašno je zabavan, duhovit i uspješno preko platna omamljuje kokainom, moći i pohotom. Doduše, kroz čitav film klasno svjestan gledatelj trpi vrijeđanje i ponižavanje u svakoj sceni, jer svaka je scena fortissimo kapitalističkog cinizma, obijesti, iživljavanja, psihopatije .

Vuk s Wall Streeta novi je film redatelja Martina Scorsesea s Leonardom DiCapriom u ulozi Jordana Belforta, „Vuka s Wall Streeta“, stvarne osobe po čijoj je autobiografskoj knjizi film snimljen.

Radi se o filmčini koja traje tri sata a gledatelju se ni na čas ne čini predugim, čak ni ako ga sve vrijeme boli želudac od sumnjivih kokica. Dinamika, smijeh, raskoš,  golotinja, seks, razvrat, ludnica. Film je strašno zabavan, duhovit i uspješno preko platna omamljuje kokainom, moći i pohotom. Doduše, kroz čitav film klasno svjestan gledatelj trpi vrijeđanje i ponižavanje u svakoj sceni, jer svaka je scena fortissimo kapitalističkog cinizma, obijesti, iživljavanja, psihopatije . Neka, misliš, neka vide ljudi što je kapitalizam i kako ti grabežljivci operiraju. Ali ne vjeruj Hollywoodu ni kad Wall Street prokazuje! Prikazano je kako se gadovi ponašaju i bogate, ništa nije uljepšano – ali su tako simpatični ti gadovi! I koliko žena imaju! Kul madafakeri.

I dobro, klasno svjestan gledatelj prepušta se filmu s mišlju „Haha, ajde sad ćemo se zabavit, jer su vraški zabavan film snimili, a poslije ćemo ih, kad dođe dan, naravno povješat“. Za vrijeme filma razmišlja gledatelj – hoće li biti kažnjen za sve ovo, kako nalaže dobri stari moral? Ili je ovo toliko originalan film da neće da se bakće s pobjedom morala, što je naivno i passé? Da ne žele možda autori završiti film nekaznivši nepravdu pa da tako ostave neki gorak okus i podcrtaju gorku realnost, naime da nam kapital i spekulacije kapitalom upravljaju svijetom i našim životima i da dosad nismo našli način da ih spriječimo? Da, to bi bilo realistički, ali malo je i škakljivo kako bi to ljudi, a djeca tek, shvatili...

Na kraju, kao, bude kažnjen. Hm hm.

Occupy Wall Street i Hollywood

U površnoj popularnoj predodžbi Wall Streeta jest nešto grešno, pa se i prirodno očekuje i neka kazna da se odnekud sruči, valjda bogamu. E sad što je to, to grešno, to ne očekujmo da će nam reći holivudski film, pa ni ovaj, ma koliko bio inače odličan. Hollywood je propagandno sredstvo sustava, sustava čiji se podanici nešto trenutno komešaju. U godinama Occupy pokreta, koji je počeo kao Occupy Wall Street,  Hollywood se naravno laća i te teme, kao i rata u Iraku, Facebooka i drugih tema današnjice,  i svjesno ili ne (kako tko...Kako tu ideološki stoji Di Caprio, koji je i producent ovog filma?), ispunjava svoju funkciju ideološkog zbunjivanja, odmicanja pažnje sa središnjeg i sistemskog na sporedno, pojedinačno, moralnog relativiziranja i preveniranja antisistemskog otpora stvaranjem neutralizirajućih asocijacija, simpatija i identifikacija u glavama mase gledatelja, mase uvijek potencijalno opasne po bogate i moćne.  Bijes radničke klase usmjerio se zadnjih godina prilično skoncentrirano protiv kapitalističkih financijskih manipulatora s Wall Streetom kao simbolom i vrhuncem, i baš bi dobro došlo vladajućoj klasi da se pojavi neki filmski hit koji će učiniti Wall Street prijateljskim, ljudskim!  - Kako ćeš to izvest, jebote? Kako da holivudski „režimski umjetnici“ ispune pretpostavljenu „narudžbu“ od hegemone ideologije? Zar ne bi to išlo nekako ovako: Okej, priznaj grijehe! OK, ne treba ti sad u filmu krčenje prašuma, ptice u mazutu, gladna djeca, krcati privatni zatvori, imperijalistički ratovi... To ne spominjemo, nego daj ove glamurozne grijehe – jahte, pičke, sise, kokain, privatni avioni, obijest... to. I onda humora, humora, nek budu svi nekako simpatični, duhoviti, goofy.  Glavni lik zgodan - pravog glumca naći! – majstor, samouvjeren, sposoban, nestašan seksi kriminalac sa stilom. I nek krade bogatima, okej, da, da - i bogatima. Tako ga bogati proganjaju, i stari situirani igrači ga žele ukloniti, i eto tako si dobio da će ga cinični dio publike poštovati kao huncuta iz radničke klase koji je uspio.

A za drugi dio publike, za naivnije moraliste, imat ćemo klasičnu priču o pohlepi kao ključu problema Wall Streeta, banaka i krize, u maniri „drž`te lopova“, i bit će na kraju pad glavnog lika – eto ti pouka i pravda zadovoljena!  Vuk s Wall Streeta past će kao žrtva svog ega, svoje opijenosti moći i ovisnosti, i ostavit će ga njegova trofejna žena i odvesti kćerčice. On će, ruina, morat cinkat sve kolege da se izvuče s tri godine zatvora, umjesto tko zna koliko... OK, da pogladimo po glavi onaj cinični „pametni“ dio publike, prikazat ćemo i kako mu je u zatvoru bogovski jer još ima tajne zalihe kojima podmazuje.

Pad grešnika i tobožnja pouka

Film je perfidan jer je neopreznom gledatelju, klasno nesvjesnom gledatelju, gledatelju bez imuniteta na hegemonu kapitalističku ideologiju - naravno, uz seks, humor, akciju i šarm - podmetnuo tobožnje zadovoljenje pravde i pouku. Ali pouka je ovdje zapravo „znaj kada treba stati!“ Na sredini filma govore Belfortu najbliži suradnici, među kojima i vlastiti otac (bivši policajac koji malo vrti glavom nad sinovim nestašlucima, ali mu ipak radi kao savjetnik oko sigurnosti od zakona i progona FBI-ja, ta krv nije voda!) da prizna neke sitnice za simboličnu kaznu, povuče se i izvuče, neoštećenih milijuna. Ali Belfort ne posluša, i eto mu! Nepotkupljiva poštenjačina iz FBI-ja , koji ide na posao javnim prijevozom, stane mu na rep! Jer „samo trebamo poštene ljude na pravim pozicijama“- još jedna laž na kojoj se sistem održava.

Dakle, napljačkaj se i prestani u pravom trenutku! Tobožnja pouka je tek to! Jer problem je, kao što sistemski mediji govore o krizi, u pohlepi! “Corporate greed!“  I u drogi! „War on drugs!“  Eno, zbog droge je dolijao, nije mislio čist. Prevare, bogaćenje na tuđi račun, tretiranje ljudi kao ovaca, nije problem. Samo nadvladaj sebe, self-developaj se (možda uz pomoć seminara stvarnog današnjeg Belforta?) da te vlastiti neoprez ne uništi. A radnici kojima brokeri preko telefona uvaljuju laži sami su krivi, jer žele brzu zaradu, jer su i oni pohlepni! A kad se bune, to je jer su zavidni bogatima.

Stvarni Jordan Belfort

A što kaže stvarni Jordan Belfort, kako se postaje uspješan, bogat? Intevjui sa stvarnim Belfortom, koji ispadaju na you-tubeu odmah ispod trailera za film, pokazuju nam psihopata koji se nakon završene brokerske epizode re-osmislio kao pokajnik i mudrac, celebrity predavač self development seminara koji otkriva ljudima kakvim se stavom dolazi do novca – pored njegove životne priče, kakav još dokaz hoćete? –  ali, veli, da ipak ništa bez etike – kako tobože pokazuje njegova knjiga i evo sada i film.  Novac nije nije sreća, veli, ali ga treba imati. A bogat i uspješan je nešto usputno što dođe ako se ima vizija i pobjednički mentalitet umjesto lijenosti i luzerskih samoopravdanja situacijom i okolinom.

Prema tome zaključimo kako su i svi ti prosvjedi i kritiziranje kapitalizma obično gubitničko šnjuhanje. Pobjednici  ujutro pobjeđuju konkurenciju, a popodne doniraju i potvrđuju se kao duhovne osobe. Gubitnici šnjuhaju o eksploataciji radnika. Pobjednici voze hibridne automobile, a to što što su ih kupili zaradom od krčenja šuma radi eksploatiranja bitumenskog pijeska, to je nešto što primjećuju i čime se samoopravdavaju lijeni gubitnici.

Kapitalističko-holivudska zavjera?

Eto dakle koliko je ovaj šarmatan zabavan film jebeno baš zao. (Zao sin gore majke –stvarnosti.) Je li takav s predumišljajem, radi li se o kapitalističko-holivudskoj zavjeri? Onaj simpatični Leo DiCaprio je i producent, ta zar je on ta manipulativna kapitalistička svinja? Naš Leo, naša davna simpatija iz Titanica? Treba istražiti, ali ovdje nije bitno, ovdje samo uviđamo da film baš nekako baš sada ide na ruku vladajućoj klasi. Kao uostalom i većina naših vlastitih svakodnevnih klasno neosviještenih postupaka i obrazaca. Možda je tako i slađušni Leo manje kriv kao producent koji je odlučio ekranizirati knjigu stvarnog jebenog Jordana Belforta koja ga je fascinirala, jer ako mi proleteri nemamo klasnu proletersku svijest, odakle će je imati razmažena holivudska zvijezda? Poštedimo Lea i Scorsesea revolucionarnih vješala, kad dođe dan, hoćemo li? Ta nisu li nas super zabavili i umjetnički dirnuli? A za svoju klasnu svijest smo sami odgovorni. Kao i za svoje bližnje i djecu, s kojima treba poslije filma, i uopće što više, razgovarati. A maštarije o revolucionarnim smaknućima su za gubitnike.

Mato „Rotten Tomato“ Trulić, filmski kritičar

Izvor: 

Povezano