M31 - Antikapitalistički prosvjed u Zagrebu

Za nas je dakle vapaj za socijalnom državom prije znak slabosti, rascjepkanosti, neorganiziranosti i otuđenosti radnika, a ne neki smisleni izlazak iz krize ili još manje put u društvo jednakosti i slobode. Zato se trebamo okrenuti sebi samima i početi graditi svoje vlastite snage, otkrivati naše potencijale i slabosti, organizirati ih te raditi na njima kako bismo ih pretvorili u potrebnu društvenu snagu protiv kapitalizma, bilo u njegovoj neoliberalnoj ili državnoj formi.

Kao što je i najavljeno, jučer je u sklopu europskog dana borbe protiv kapitalizma – poznatog pod nazivom M31 – održan antikapitalistički prosvjed u Zagrebu koji je okupio nekoliko stotina ljudi. Prosvjed je započeo na Zrinjevcu a s govornice su upućene jasne poruke kako se ne radi samo o još jednom ciklusu krize kapitalizma, nego o tome da je sam kapitalizam, kao način produkcije, problem i kriza.

Nakon toga velika povorka antikapitalista krenula je užom gradskom jezgrom uz parole "Dolje tajkuni!", "Zauzmi, obrani, proizvodi!" , "Svi na ulice", te "Kapitalizam je kanibalizam!". Pozivala je i druge ljude da se priključe prosvjedu i iskažu svoje protivljenje kapitalizmu.

Članovi lokalne grupe MASA iz Zagreba također su bili prisutni na prosvjedu i svojim letcima okupljenima, ali i prolaznicima, uputili svoju poruku:

NI KAPITAL NI DRŽAVA NISU NAM SAVEZNICI U OVOJ BORBI!

Konačno skup na kojem ne moramo dijeliti letak kojim objašnjavamo kako je problem u kapitalističkom sustavu! Antikapitalistički skup u Hrvatskoj! Zajedno s radnicima i radnicama širom Europe! Koliko god da je velik, moguć je, dogodio se! Vidljivo je kako stvari idu naprijed, da se demokratske antikapitalističke snage prepoznaju i organiziraju, artikuliraju i okrupnjuju. Brutalni napadi na standard života radničke klase diljem svijeta – ukidanje kolektivnih ugovora i stvaranje potplaćenih radnika, otpuštanje i rast nezaposlenosti, deložacije obitelji, privatizacija školstva, zdravstva i javnih prostora – sve veći broj ljudi čini svjesnima da su kontradikcije kapitalizma sistemske. Međutim, rast svijesti ne mijenja društvo samo po sebi, za to je potrebno pretakanje iste u praktičnu snagu, snagu ujedinjenjih, solidarnih i revolucionarnih radnika!

No danas su radnici razdjeljeniji no ikada! S jedne strane svjedočimo sistemskom raslojavanju mjesta proizvodnje, a pored toga mnogi od nas žive iluziju kako oni, zato jer možda imaju bolje plaćena radna mjesta ili ih uopće nemaju, nisu radnička klasa. Razne politike zamagljuju jednu nama očitu istinu: svatko od nas tko sistemski nema druge osnove do iznajmljivanja svoje vlastite radne snage vlasnicima i upravljačima kapitala kako bi si osigurao sredstva za osobnu egzistenciju za nas je proleter. Naši roditelji koji još uvijek imaju radna mjesta, ali i oni koji su ih u privatizacijskim pljačkama izgubili, radnička su klasa. Mi mladi, od kojih je skoro svaki drugi nezaposlen, radnička smo klasa. Domaćice, ali i zaposlene žene, koje još uvijek besplatno brinu o svojim ukućanima i reproduciraju radnu snagu, jesu radnička klasa. Studenti od kojih se većina nalazi u tranzitnoj fazi prema (i gdje stječu kvalifikacije za) unitarnom EU tržištu rada su radnička klasa. Naši djedovi i bake koje je ova država najprije opljačkala, a sada im daje mizerne mirovine, također su radnička klasa. Shvatiti ovo znači napraviti prvi korak prema ujedinjenju i razvijanju klasne svijesti. To govorimo i stoga što u tekućoj krizi, i kada kapital treba sve manje radne snage kako bi se reproducirao, dobrom dijelu radničke klase, a posebno mladima, prijeti opasnost da postanu jednostavno isključeni i nepotrebni kao radna snaga.

Kako smo već naveli, smatramo da je veliki pomak to da sve više ljudi probleme kojima svjedočimo vidi kao sistemske i suštinske kapitalizmu, a ne samo kao neki eksces u njegovoj inače normalnoj reprodukciji. Jednako tako smatramo pozitivnima rastući socijalni otpor koji se probudio u ovoj krizi, koji je velikim dijelom bazično demokratski organiziran i koji pobuđuje nove nade za otpore sutrašnjice.  Međutim, ono što također možemo vidjeti jest ponovno prizivanje 'svemoćne' države da riješi naše probleme, uzme stvari u svoje ruke, da obuzda kapital, nacionalizira ekonomiju i pravedno raspodijeli višak vrijednosti (profite). Drugim riječima – nanovno se oživljavaju stare iluzije socijal-demokracije i socijalne države kao progresivnog puta za naše bolje sutra. Radnici se opet pozivaju na glasanje! U ironijskom zaokretu povijesti, koja se drugog puta uvijek ponavlja kao farsa, ove se ideje čak počinju prikazivati kao revolucionarne, a revolucionari se počinju prikazivati kao idealisti. 

Nanovo se uspostavljaju lažne podjele države od kapitala, odvojenosti politike od ekonomije, i shvaćanja kapitalizma kao pukog problema upravljanja i distribucije. Povijesno iskustvo pokazalo je da nas ovakva strategija borbe, iako jest donijela bitne boljitke i egalitarnost za stanovništvo, nije ni pedalj približila željenom besklasnom društvu, a još manje ukinula otuđene oblike rada i moći. To dokazuje i lakoća kojom su se sve socijalne države, jednom kada je reprodukcija kapitalizma krenula nizbrdo, raspale i u jasnom svjetlu pokazale u svojoj osnovnoj funkciji – kao izvršni organ vladajuće klase kapitalista. S time u vezi stoji i iluzija o navodnom napadu kapitala na državu koja pod njegovim udarom slabi, implicirajući kako nam danas treba više države. No, mislimo da smo se prilično uvjerili da država danas nije oslabila, nego je štoviše itekako snažna i prisutna – svojim politikama rezanja, svojim represivnim aparatom koji šalje na radnike, svojim novim antiradničkim zakonima itd. Brutalnost današnje države nije efekt loših političara (koje bismo navodno trebali zamjeniti boljima) nego je posljedica kapitalizma u krizi, u recesiji, kojem upravo treba jaka (i fašistička) politička ruka kako bi ga iz krize izvukla, uz kobne posljedice za radnike. Danas znamo da oblici političkih vladavina ovise o fazama kapitalizma: u doba rasta kapitalizma cvjeta i "demokracija", u njegovom padu ta ista "demokracija" trune. Ali ono što iz toga treba izvući jest činjenica da dilema nije kapitalizam ili država, jer kapitalizam jest država – država jest kapitalizam, podjela moći na 'političku' i 'ekonomsku' i sama je produkt kapitalističkog društva i njegove alijenacije.

Za nas je dakle vapaj za socijalnom državom prije znak slabosti, rascjepkanosti, neorganiziranosti i otuđenosti radnika, a ne neki smisleni izlazak iz krize ili još manje put u društvo jednakosti i slobode. Zato se trebamo okrenuti sebi samima i početi graditi svoje vlastite snage, otkrivati naše potencijale i slabosti, organizirati ih te raditi na njima kako bismo ih pretvorili u potrebnu društvenu snagu protiv kapitalizma, bilo u njegovoj neoliberalnoj ili državnoj formi. A ponavljanje povijesti kao farse i oživljavanje polumrtvaca ostavimo pravim reformistima i idealistima, koliko god da se lažno predstavljali kao revolucionari.

Izvor: MASA

Povezano