Uprkos represiji i podmetačinama riječke policije, Eugen i Zorana ostaju odlučni u borbi protiv društvenih nepravdi

Nakon što su pre mesec dana posetili drugove iz Rijeke i upoznali se sa problematikom političke represije kojoj su izloženi Eugen i Zorana zbog učešća u protestu protiv privatizacije javnih dobara i kresanja socialnih prava, koji je održan 1. 3. 2013. u Rijeci, članovi Federacije za anarhistično organiziranje i kolektiva Alternativa Obstaja pokrenuli su kampanju međunarodne solidarnosti sa optuženima, a njen prvi reultat je intervju sa drugarima iz Autonomne grupe Mreže anarhista Rijeke, Zoranom i Eugenom.

Kakvi prosvjedi su bili 01.03.2013 u Rijeci?

Socijalni prosvjedi, kojima je cilj bio spriječiti daljnju privatizaciju javnih dobara, odnosno da ono što nam pripada rođenjem poput odlaska u šumu, na otoke, plažu ili pak ispijanje pitke vode iz nekakvog potoka ili rijeke – ostane dostupno svima, a ne samo privatnicima i njihovim klijentima.

Zašto vas tuži Općinsko državno odvjetništvo u Rijeci i za šta vas terete?

Tuže nas za prisilu prema službenoj osobi (Zoranu i Eugena), i za nanošenje teških fizičkih ozljeda policijskom službeniku - slomljen prst (Eugena). To je službena verzija, a zapravo nas terete za prosvjedovanje, čineći od našeg slučaja očigledan primjer kriminalizacije prosvjeda. K tome, optužnica je cijeli događaj okrenula na glavu, pošto je prisila upotrijebljena upravo u suprotnom smjeru (od stane policije prema nama), i to mimo svih njihovih protokola, a policajčev slomljen prst je samo dokaz siline kojom su nas razdvajali i vezivali dok su nas privodili.

Kakva kazna vam prijeti u slučaju izgubljene tužbe?

2 godine uvjetne kazne Zorani, 8 mjeseci zatvora Eugenu.

Kakve dokaze imaju protiv vama?

Izjave policijskih službenika i svjedoka civila, koji je ucijenjen od strane policije pošto je kao prolaznik prisustvovao samome napadu policije na nas i pokušao pobjeći od samog događaja.

Na čemu temelji vaša odbrana i šta se je na prosvjedima zapravo desilo?

Obrana se temelji na činjenici da nismo mogli znati da se radi o policijskim službenicima, pošto se nisu na zakonit način predstavili i legitimirali pri obavljanju policijske intervencije. Izjave policije i svjedoka civila koji je navodno vidio predstavljanje policijskih službenika prije samog napada na nas može opovrgnuti 10-15 ljudi. Ono što je također bitno je zašto bi policijski službenici nasilno sprečavali snimanje ako su radili išta zakonito. Ljudima su pokušavali uzeti mobitele i kamere, tjerali ih, gurali, vikali, te im odbijali odgovoriti na upite o broju njihovih znački. Ako postoje dvostruka mjerila onda bi to svi javno trebali i saznati, a pošto smo mi na svojoj koži to i osjetili ovo je naš odlučan korak u tom smjeru.

Sa kakvim nasiljem od strane policije ste bili suočeni za vrijeme prosvjeda i odma posle njih?

Kada se prosvjed počeo razilaziti, policija je na više strana grada hvatala ljude kao zadnje kriminalce, što smo saznali u samoj policijskoj postaji kada smo prisilno u nju i sami dovedeni. Napad na nas počeo je tako da smo se nakon prosvjeda kretali prema obližnjem kafiću počastiti se pićem. Tada su osobe koje su izgledale kao „obični“ kvartovski huligani Eugena prvo napali s leđa, kidajući mu jaknu, ne predstavljajući se, ne tražeći osobnu iskaznicu kako su to kasnije tvrdili. Cijela priča se nastavila ispred samog kafića inzistiranjem da Eugen pođe s nepoznatim ljudima u nepoznatom smjeru, a kada je stigla policija u uniformama uslijedilo je skakanje za vrat Eugenu, kojeg su zajedno sa Zoranom srušili na pod, izgazili ih, navlačili, razdvojili, zavezali lisicama i prisilno odveli u 1. riječku policijsku postaju. U policijskog postaji je nastavljeno psihičko iživljavanje i mrcvarenje, ispitivanjem od 6 sati, da bi nas tek nakon svega pitali osobne iskaznice, rekli nam da smo uhićeni zbog remećenja javnog reda i mira, te pustili van gdje su nas dočekali prijatelji i suborci koji su to sve vrijeme solidarno bili ispred stanice. U narednim danima pritisak se nastavio kroz provokacije, nadzor, maltretiranja prijatelja i susjeda, što u određenim oblicima traje i danas. Ono što bi također spomenuli, je kako su lokalne novine u članku o incidentu (Novi list) u potpunosti izrezali Zoraninu izjavu o tome da je u masnicama te da je psihički zlostavljana tijekom ispitivanja (radi se između ostaloga o konkretnoj ponudi da inspektoru „popuši“), a ostavljena je skraćena izjava Eugena da smo nasilno privedeni u lisicama.

Kako razumijete tužbu od strane Općinskog državnog odvjetništva u Rijeci?

Kao nastavak pritiska (nakon fizičkog nasilja) pravosudnim putem, u kojem se trude prikazati nas kao kriminalce i bezumne huligane, potpuno izvađene iz konteksta socijalnih prosvjeda (od kojih „na kraju dana“ kao ljudi i oni imaju koristi) te policijskog nasilja nad nama.

Da li ste se posle prosvjeda i tužbe sreli sa još kakvim pritiscima na poslu ili u privatnom životu?

Naravno, kao što smo to i naveli pritisak se nastavio formalnim i neformalnim putevima, provokacijama, nadzorom, dolascima na vrata s lažnim optužbama susjedima i nama, tjeralicama naslovljenim na pogrešne osobe koje se pokušavaju nama uručiti, pritiscima na svjedoke putem sudskih blokada računa, uglavnom raznim metodama s ciljem slamanja volje i nametanjem osjećaja straha i neizvjesnosti.

Kako su svi problemi vezani za tužbu i ostali pritisci uticali na vaš privatni život?

Ha, da se razumijemo jednom velikom količinom stresa i međusobnih prepirki, što se na kraju kanaliziralo u još veći bijes prema socijalnoj nepravdi. No ono što je bitno, da se „na kraju dana“ to svelo na to da su naši odnosi postali još čvršći, a osjećaj da smo poniženi i da nam je oduzeta sloboda čak i nakon te večeri kada smo privedeni (pošto nismo smjeli 8 dana odlaziti u centar grada po nalogu policije) rezultirao je još većom odlučnošću u našem socijalnom radu i vjerom da je ono što radimo ispravno.

Što znači kriminalizacija socijalnih prosvjeda za buduću socijalnu borbu u Rijeci i šire u Hrvatskoj?

Znači da će sljedeći prosvjedi morati biti odlučniji, a na žalost političara, njihovih kompanjona tajkuna i policije to znači i novu generaciju mladih ljudi koji će s više odlučnosti morati štititi svoje pravo na postojanje, izražavanje mišljenja i na slobodno djelovanje.

Kako vam ljudi u Hrvatskoj, Sloveniji ili šire mogu najbolje pomoči a da ta pomoč ne ide u smjeru humanitarizma nego političke solidarnosti?

Da se ne dozvoli da se ovaj slučaj policijskog nasilja stavi pod tepih, da se o tome priča, pogotovo kada krenu ročišta koja još uvijek čekamo. Naravno, stvari nikada ne staju na priči, zato očekujemo i akcije suboraca, prijatelja i obitelji na razini regije i šire koje će za cilj imati pritisak na vlast, sudstvo i policiju sve dok se ne okonča ova hajka na nas kao socijalne aktiviste s podužim iskustvom borbe iza sebe. Također, treba uvijek isticati kako policijsko nasilje nije „slučajnost“ - to je njihov posao. Država ima monopol na nasilje što znači da je zakonito kada ona „bije“, a kada se ljudi brane ili ako se usude uzvratiti udarac to je po njihovim mjerilima kriminal.

Imate li još što reći za kraj za sve koji budu čitali ovaj intervju?

Da, ne poginjite glavu, to trebaju činiti oni koji nam oduzimaju od usta, zdravlja, sreće i općenito od naših života. Svi su oni ljudi kao i mi, samo ono što im nedostaje je legitimitet, principijelnost, rad za opće dobro i očigledno povjerenje od širih masa što možemo vidjeti po izlaznosti na zadnje izbore za mjesne odbore (na koje se nije odazvalo 90% populacije), a da ne pričamo kako se većina osjeća kada vidi „sigurnost i povjerenje“ (natpis na policijskim vozilima). Hvala svima koji smatraju da smo zajedno u svemu ovome, bez vas bi bilo teže nastaviti gurati dalje.

Povezano