Anarhisti 60-ih koji su otkrili nuklearne tajne

Prije 50 godina u Engleskoj, koja je tek izašla iz najhladnije zime 20. stoljeća, pojavili su se prosvjednici koji su potpalili vatru protesta i zbunili establišment. Špijuni za mir (The Spies for Peace¹), kako su sami sebe nazivali, bili su mala grupa mirovnih aktivista koji nisu samo marširali i vikali, oni su provalili u vladin bunker, ukrali tajne dokumente, te objavili planove tadašnje konzervativne vlade, nakon nuklearnog rata, piše Natasha Walter za The Guardian.

"Špijuni za mir" su bili mladi, idealistički nastrojeni i pametni. Namjera im je bila slomiti tajanstvene apsurde države, ali nisu htjeli biti uhapšeni zbog toga. Jedino je moj pokojni otac, Nicolas Walter ranije identifikovan kao član grupe, a sada, 50 godina kasnije, i moja majka, Ruth Walter također je identifikovana kao članica.

"Špijuni" su tajno kreirali pamflet u kojem su objasnili otkrića o regionalnim sjedištima vlade koja bi se aktivirala u slučaju nuklearnog rata. Napravili su 3.000 kopija tog pamfleta, uništili originale, čak i su i pisaću mašinu, koju su koristili, bacili u kanal, te su kopije poslali članovima mirovnog pokreta i novinarima, kao i poznatim osobama, te članovima Parlamenta.

"Mislili smo da su mediji to mogli i ignorisati, da su mogli biti u dosluhu sa vladom", rekla mi je majka, sjećajući se dana kada je tajna konačno i nezaustavljivo izašla na vidjelo. To se desilo tokom uskršnjeg Aldermaston marša², ali i njenog 21. rođendana.

"Naslovi, pritisak, bijes - nismo računali na sve to. Taj dan smo pjevali We shall overcome in the sunshine that day - i da, mislim da smo vjerovali da hoćemo".

Sa svim podsjećanjima oko toga šta smo radili u posljednje vrijeme, veoma je teško utvrditi gdje je taj optimizam iz 1960-ih završio. Kada pitam mamu da li bi prosvjednici mogli učiniti nešto slično danas, njena prva reakcija je negativna. "Kako bi i mogli sa svim kamerama okolo? Mi smo jedino morali brinuti o otiscima i prisluškivanju telefona. Možda nismo bili svjesni u to vrijeme, ali smo mogli raditi stvari bez nadgledanja, a koje bi danas bilo veoma teško uraditi."

Čak i da je tako, optimistični dani protesta i pjesme nisu bili uzaludni. "Špijuni za mir" nisu, kako su se nadali, ušli u doba nuklearnog razoružanja i otvorenosti vlade. Ali njihov utjecaj nije počeo, niti je završio u aprilu 1963. godine.

"Špijuni" su bili dio mnogo većeg pokreta oslobođenja koji je dao pečat 1960-ima, period koji je transformisao sivu i ponosnu Englesku u nešto mnogo živopisnije i zagonetnije. Prije par godina, jedan od "špijuna", koji je želio da ostane anoniman, rekao mi je: "Ideja da ljudi moraju špijunirati vlastitu vladu, bila je veoma plodna, u redu je postavljati pitanja, kako bi došli do istine."

Historija građanskog neposluha, koju su izgradili "Špijuni za mir", nikada nije nestala. Ove sedmice, mnogi ljudi su se sjetili godina vladavine Margaret Thatcher, ali ne kroz njenu ostavštinu, već kroz plodno naslijeđe protesta koji su iznikli protiv nje, od rudara do Obgrlimo bazu³, Zaustavimo grad⁴ i protesta protiv poreza na imetak. Vladinoj privrženosti najtežim oblicima kapitalizma suprotstavljali su se, i uvijek će se suprotstavljati oni koji vjeruju u alternativu.

To ne znači da je permanentan protest jedino što ljevica ima da ponudi. Iznenađujuće je koliko protesti mogu biti uspješni, dok se ideje, koje su nekada smatrane radikalnim, probijaju u mainstream. Svaki korak za slobodu i jednakost koji je poduzet u ovoj zemlji počeo je iz baze. Kao što je Nicholas Walter napisao u knjizi "O anarhizmu": "Niko ne zna kada protest može postati uspješan, a sadašnjost iznenada može postati budućnost."