Proljeće u februaru-Osveta poniženih i uvrijeđenih

Energija protesta se u mnogoj mjeri usmjerila na plenume koji se održavaju u Domu mladih, gdje svako može izaći sa svojim zahtjevom kako da se uredi politički i društveni život u našoj zemlji. Mnogi političari bi trebali doći na plenum, jer bi tu mogli vidjeti živu demokratiju u nastajanju. Sjećanja na netom okončani, ne i završeni rat, jasna su i vidljiva pogotovo nakon vatrenog petka 7. 2., nakon kojeg mnoge stvari neće biti kao prije. Što je mogući razlog nemasovnosti protesta, zbog straha od novog haosa, ali najviše zbog toga što su režimski mediji učinili sve da i sami demonstranti „povjeruju“ da su piromani, narkomani, huligani i ubice na slobodi. Usto pola Sarajeva radi u javnim institucijama, pa ne smiju ujedati ruku koja ih hrani.

Nije da će se vrijeme dijeliti kao što se dijeli na ono prije i poslije 1992., ali će zasigurno ostaviti dubok trag u kolektivnoj svijesti svih ljudi koji su doživjeli petak 7. 2. na licu mjesta. Ono što mene fascinira jesu lica demonstranata, običnih ljudi, tokom nekoliko sati tog petka kada je zapaljena zgrada Kantona Sarajevo i djelomično zgrada Predsjedništva BiH. Kad zaronim u fotografije koje sam uradio mobitelom vidim nasmijana, vesela lica ljudi koji posmatraju kako gori zgrada Kantona. Na jednoj fotografiji jedna žena usteže hlače i gleda „rat uživo“ pa čovjek odmah pomisli: Kanton gori, a baba se češlja.

Zašto su lica ljudi ozarena, prožeta nekom neobičnom radošću dok gori navodni simbol grada i države. Pa zato jer je su im ljudi koji vode kanton i državu sistematski uništavali živote, i baš zahvaljujući tom uništavanju obogatili su se iznad svih granica razuma. Postoji nešto u ljudima što je puno jače od njihove malograđanske uštogljenosti, društvenih normi ponašanja, a to je onaj ratnički nagon koji ih je natjerao na pomenute piromanske performanse. Stoga je ovo bio izričito klasni bunt, osveta poniženih i uvrijeđenih, trenutak kada je nekoliko hiljada gnjevnih ljudi demoliralo sve što predstavlja metaforu naših dvodecenijskih mučitelja.

Koliko su se takozvani organi države prepali i izgubili govori podatak da u ponedjeljak 11. 2. ispred zgrade Vlade Federacije nije bilo zaštitne ograde. Vjerovatno zato što je policija nije ni imala, ili im je onaj ko im smišlja taktiku bio dobrano drogiran dimom zapaljenih zgrada. Tek je u utorak osvanula nova metalna ograda iza koje su stajali specijalci kao limun žutih lica. Ako sam ikada i imao iluzija o BiH, a 1992. – 1995. itekako jesam, sada mi je potpuno svejedno da propadne cjelokupna država sa kantonima, entitetima, distriktom, sve da izgori i nestane za dva dana, ne bi mi bilo žao. Jer država sa ovakvim ljudima koji je vode već dvadeset godina ne zaslužuje da postoji. Ona je svoju nepostojanost dokazala u petak 7. 2. u Sarajevu i zato tragikomično izgledaju velika državna i kantonalna zastava obješene na strani zgrade Kantona prema Koševskom potoku.

Ne znam koja je poruka ovih zastava, i ko uopšte nakon svega može vjerovati u njih, ja ne. Zastave na zgradi Kantona Sarajevo su prazni označitelji, iza njih nema ništa, jedino pohlepa i glad za novcem stranačkih elita bez obzira na ideološku obojenost. Jer ovdje odavno nema klasične političke topografije: lijevo, desno, centralno. Sve je to spojeno u jednu frontu, onako kako samo interes i želja za enormnim bogaćenjem dokida sve granice. Postoje neke scene koje su se desile 7. 2. a koje neću brzo zaboraviti. To je boja plamena koji u suton liže zidove kantonalne zgrade. Osjećaj divlje slobode. Scena u kojoj neki visok, kabast mladi demonstrant sa maramom preko usta nosi zapaljen struk trstike visoko podignut u zrak, i viče na sav glas: Olimpijada, olimpijada!

Ljudi su se privremeno oslobodili stegâ jada i bijede, barem u svojim glavama. Bez obzira šta neko mislio o plenumima, i mirnijem nastavku tzv. bosanskog proljeća, činjenica je da su oni već sada dali solidne rezultate i da će njihov značaj tek biti prepoznat. Barem su se stranke na vlasti zamislile, prepale svojih glasača ako ništa drugo. „Stoka“ je pokazala žestok i čvrst otpor. Građani su uvidjeli da mogu uzeti stvar u svoje ruke, paljevinom ili učešćem na plenumu. A Sarajevo je ionako čudan grad. Ovdje će ljudi popljuvati svaku ideju u nastanku, jer su sujetni i zavidni.

Više vole sjediti u kafićima i mrziti čitav svemir, nego učestvovati u nekoj akciji. Zamislite grad u kojem su studenti najreakcionarniji sloj društva. Njima je najveći problem da imaju prostor za klanjanje na fakultetu. Ili sindikalne organizacije, stranačke podrepne muhe. O boračkim organizacijama ne treba trošiti riječi, njih ionako ne vode pravi veterani, nego kuhari i kukavice. Jedino su proteste podržali pripadnici Udruženja maloljetnih dobrovoljaca rata ‘92 – ‘95 Kantona Sarajevo. Žalibože desetina hiljada mrtvih koji su poginuli u ratu u najboljim godinama samo zbog toga da bi neko sada jeo zlatnim escajgom. Zato su se ljudi radovali vatri, jer je ona, kao što znamo, najveće ljudsko otkriće.