Samozatajni hrvatski anarhizam danas življi i kreativniji nego ikad

Neka od danas klasičnih imena hrvatske kulturne anarhističke scene su Janko Polić Kamov, Vlado Kristl, Tomislav Gotovac, Vlado Martek, Mladen Stilinović i drugi... No prema mišljenju dobrih poznavatelja povijesti anarhizma, hrvatska anarhistička scena nikad nije bila življa, aktivnija i kreativnija nego u posljednjih desetak godina. Na toj su sceni danas posebno aktivni angažirani intelektualci kao što su sociolog Dražen Šimleša, filozof Hrvoje Jurić te izdavači anarhističke literature Zoran Senta (izdavačka kuća DAF) i Marko Strpić (izdavačka kuća »Što čitaš?«). U razgovorima s nekima od njih pokušali smo osvijetliti samozatajni život te scene koja još nije dovoljno poznata našoj javnosti.

Marko Strpić je pokretač i vlasnik izdavačke kuće »Što čitaš?«, koja pod tim imenom djeluje od 2001. godine iako je, kako sam kaže, izdavački projekt nastao još 1999. u sklopu Zagrebačkog anarhističkog pokreta, grupe koja je u to vrijeme počela s objavljivanjem knjiga anarhističke tematike. Nakon desetak godina djelovanja te izdavačke kuće otvorena je i specijalizirana knjižara u Gundulićevoj ulici u Zagrebu, ujedno i prva takva knjižara u Hrvatskoj. Među nekoliko posljednjih izdanja koja su objavili su »Kako nenasilje štiti državu«, američkog autora Petera Gelderloosa te zbornik tekstova Alfreda Maria Bonanna koji objedinjuje tekstove »Anarhistička tenzija«, »Kritika sindikalizma« i »Oružana radost«.

Pitamo Strpića (koji se za tu prigodu nije htio portretirati držeći se načela da anarhizam promovira ideje i djela, a ne osobe) kao dobrog poznavatelja povijesti anarhizma u Hrvatskoj kako objašnjava da je anarhizam na hrvatskoj društvenoj i kulturnoj sceni prisutan više od stoljeća (od Krpana i Kamova do naših dana), ali da nikad nije pustio dublje korijene ni postao masovniji pokret.

»Teško je dati precizan odgovor na pitanje zašto se nešto što je slobodan odabir ljudi nije dogodilo. Razloga je vjerojatno nekoliko, ali to ne znači da anarhističke ideje nisu bile prisutne i to u značajnoj mjeri, ali intenzivno samo u određenim razdobljima. Svakako je najburnije razdoblje anarhizma bio prijelaz s 19. na 20. stoljeće pa sve do Prvog svjetskog rata, kad su u regiji postojale izdavačke kuće, novine, održavali su se prosvjedi, postojale su grupe, a osnovan je i nogometni klub 'Anarh' iz Splita (današnji RNK Split). To se, naravno, događalo u širem kontekstu tadašnje Austro-Ugarske pa je sve i bilo povezano i pod utjecajem događaja u Italiji, Austriji, Mađarskoj, ali i Švicarskoj koja je tada bila sjedište i utočište mnogim anarhistima. No neću dublje zalaziti u pregled povijesti nego bih samo rekao da pokret nije postao masovniji zato jer su različita razdoblja donosila veću ili manju razinu represije, marksisti su se nametali i na kraju uspjeli prevladati, a poslije su i sami bili represivni prema anarhistima«, smatra Strpić.

Ističe da od početka razvoja anarhizma imamo više primjera kako je anarhizam zatiran nego otvorenih mogućnosti za njegov razvoj, dodajući da tek potkraj osamdesetih godina 20. stoljeća kreću nove inicijative koje se razvijaju do danas. Ipak, misli da ključno pitanje možda nije zašto dosad nije bilo masovnog pokreta nego što učiniti sad.

Zamoljen da ocijeni aktualno stanje i angažman suvremene hrvatske anarhističke scene, kako one kulturno-umjetničke tako i one društveno-političke, Strpić kaže: »Trenutačno stanje je zanimljivo jer se nastavio trend postojanja nekoliko različitih grupa i incijativa, što je slučaj od kraja osamdesetih. A postoje i tri izdavačka projekta: DAF, izdavaštvo Centra za anarhističke studije i 'Što čitaš?'. To je, koliko mi je poznato, najveći broj anarhističkih izdavača istodobno aktivnih u Hrvatskoj. Uz to, izlazi i časopis 'Ispod pločnika', koji nastavlja tradiciju nekoliko sličnih anarhističkih novina u bližoj i daljoj prošlosti. Ipak, moglo bi se reći da je, unatoč svemu, relativno malo aktivnosti, iako je to možda samo dojam koji promatrač stekne ako očekuje sukobe na ulici kao manifestaciju anarhističke prisutnosti u društvu«.

Naime, naš sugovornik napominje kako su prosvjedi samo jedna od anarhističkih aktivnosti, koju ne bi izdvojio kao najvažniju, dodajući da trenutačno postoji više otvorenih socijalnih prostora u kojima je moguća razmjena ideja, održavanje predavanja, projekcije i druge aktivnosti.

»U tom smislu postoje infoshopovi, preciznije, nezavisne knjižnice, Škatula u Rijeci, Dislexia u Splitu, Pippilotta u Zagrebu, a tome ću pribrojiti i knjižaru 'Što čitaš?' u Zagrebu, koja je jedna od rijetkih nezavisnih i društveno angažiranih knjižara u Hrvatskoj. Od formalnih grupa trenutačno djeluje samo Mreža anarhosindikalista, ali to ne znači da ne postoje druge grupe nego je riječ o manje formalnim grupama koje pokreću različite projekte, ali ne osnivaju formalnu organizaciju koja onda stoji iza tih projekata. To su dva pristupa organizaciji koji unutar anarhizma postoje od samih početaka«, kaže naš sugovornik.

Pritom podsjeća na Anarhistički sajam knjiga, koji se u Zagrebu održava već osmu godinu, a ove godine od 30. ožujka od 1. travnja u galeriji Nova.

»Riječ je o međunarodnom događaju koji okuplja grupe, projekte, izdavače i pojedince uključene u anarhistički pokret, ali i mnogo šire od toga. Mislim da je najvažnija uloga sajma, osim prezentacije izdanja, prigoda da se jednom na godinu okupi širi krug ljudi i diskutira o nizu tema zastupljenih u programu sajma. Što se umjetnosti tiče, umjetnike je uvijek zanimala tema anarhizma pa je ovih dana ostvarena i mala suradnja između 'Što čitaš?' i Selme Banić koja je izvela performans tumačenja Lisabonskog ugovora s pomoću jednog teksta koji smo objavili. Takvih primjera ima još, naravno, ali umjetnost ne bih nazvao svojim područjem pa neću ulaziti dublje u to. Na kraju samo moram reći da je jako teško napraviti dobar pregled onoga što anarhisti rade u ovom obliku. Anarhističko sudjelovanje u društvenim zbivanjima, od štrajkova, prosvjeda, akcija solidarnosti, često i ne bude zabilježeno i ne događa se odvojeno od društva, kao što to čine stranke kad ističu svoju prisutnost. Riječ je o potpuno drukčijoj borbi koja ne teži osobnoj afirmaciji«, govori Strpić.

Zanima nas kako vidi sadašnjost i budućnost anarhizma na svjetskoj sceni koja se uvelike rasplamsala u posljednjih desetak godina nakon protesta protiv WTO-a u Seattleu 1999. godine.

»Mislim da će biti burno. No ne želim predviđati, to je nezahvalno iz više razloga, ali posve je jasno da sadašnja situacija, kao i sve prijašnje od stvaranja privatnog vlasništva, zahtijeva radikalan odgovor i sigurno je da će ga dobiti. Pitanje je samo u kojem intenzitetu i gdje više, a gdje manje«, smatra naš sugovornik.

O tome vodi li borba protiv globalizacije, korporativizma i neoliberalizma buđenju i jačanju novog masovnog anarhističkog pokreta Strpić dodaje:

»Stvar je u tome da su neki prosvjedi usmjereni protiv globalnih institucija i korporacija privukli medijsku pozornost i time učinili anarhistički pokret medijski vidljivim. To ne znači da je nešto tada počelo nego samo to da su mediji tek tada to primijetili. Mislim da jačanju pokreta vodi sve jači pritisak moćnika na sirotinju, a nitko ne nudi odgovore na pitanje 'što sad' i 'kako preživjeti'. Mit o stalnom ekonomskom rastu je propao, baš kao i ljevičarske ideologije, pokazalo se da su državni i privatni kapitalizam ista stvar i ljudi opet otkrivaju neke stare, kao i nove modele organiziranja i djelovanja. Problem je što isto to jača i autoritarne ideje pa je svijet danas mnogo kontroliraniji nego što je to bio u vrijeme hladnog rata. Tako je današnji 'slobodni svijet', kako mnogi zovu demokraciju, mnogo gore mjesto, po pitanju kontrole, od sustava koji je Orwell opisao u knjizi 1984. godine«.

Na pitanje je li ovo što se sada događa u Grčkoj uvertira u novo razdoblje anarhizma na Zapadu, Strpić rezolutno odgovara:

»U Grčkoj se ne događa uvertira, to je još jedna od niza kulminacija koje se događaju u toj zemlji i drugdje, a svi događaji su posljedica kontinuiteta, kako otpora sustavu tako i pritiska sustava na društvo. Kad je 2008. došlo do pobune koja je trajala tri tjedna, to je bila samo kulminacija onoga što je prethodilo ubojstvu tinejdžera, nije to bio jedini povod. Uostalom, policija svugdje u svijetu pa i u Grčkoj stalno ubija ljude i ne dođe uvijek do burne reakcije. Prije tog ubojstva trajali su prosvjedi u školama, zdravstvu, javnom prijevozu, standard je padao, mladi su, kao i drugdje, bili bez perspektive. Naravno, to što ovo nije uvertira ne znači da ti događaji nisu mnogima primjer kako djelovati, ali ne u smislu onoga što vidimo u medijima, jer mediji prenose samo površne agencijske vijesti i ne gledaju dubinu te borbe, koja je prije svega usmjerena na samoorganizaciju društva, na stotine socijalnih centara i niz drugih aktivnosti pa tek onda i prosvjede, kao sastavni dio svega toga«.

Kako je propast velikih ideologija 20. stoljeća uzrokovala izvjesnu dezorijentiranost suvremenog čovjeka, pitamo se može li suvremeni anarhizam pokazati novi smjer?

»Ideologije ne nude ništa nego dezorijentiranost, kako bi lakše upravljale i manipulirale. Ali nisu sve ideologije propale, to je ideja koju nam pokušava podvaliti najveća ideologija današnjice - ideologija kapitalizma. Anarhizam svakako nudi neke odgovore i glavna prednost mu je da ne daje univerzalna rješenja za svako mjesto na svijetu i za svaku situaciju. Sve ostale ideje su po tom pitanju autoritarnog karaktera i nude univerzalna rješenja koja se na kraju uvijek pokažu pogrešnima. Isto rade svi suvremeni sustavi. U tom smislu anarhisti mogu ponuditi ideju i praktičnu realizaciju svijeta koji je potpuno drukčiji od svega što danas poznajemo. Jedino je pitanje želi li svijet tu promjenu«, pita se naš sugovornik.

Iako je Europa domovina anarhizma, u novije vrijeme anarhizam je snažno prisutan i u Sjedinjenim Američkim Državama. Jedna od zanimljivijih struja je anarhoprimitivistički pokret i filozofija Johna Zerzana usmjerena protiv civilizacije i tehnokracije. Pitamo Strpića što misli o njegovim idejama i mogu li se one primijeniti na ostatak zapadnog svijeta?

»Anarhizam je vrlo živ izvan Europe. Ne samo da je živ danas nego je to tako od samih početaka. Od Sjeverne i Južne Amerike do Azije, Australije i Afrike, svugdje postoji anarhistička tradicija i povijest. SAD ima bogatu anarhističku povijest, doseljenici su donijeli anarhističke ideje u 19. stoljeću, ali su one imale i svoj zaseban razvoj, iako uvijek povezan sa zbivanjima u svijetu. Zato ne možemo govoriti o tome da je John Zerzan predstavnik anarhističkog pokreta u SAD-u. Svakako je jedan od važnih predstavnika anarhoprimitivističkih ideja, borbe protiv civilizacije i tehnologije, međutim, tu je i niz drugih tendencija koje zauzimaju jednako važno mjesto i zbog kojih je anarhizam raširen u SAD-u. Što se tiče samog Zerzana, mislim da je iznio neke zanimljive teze o razvoju ljudskog društva i razvoju kulture sata, mjerenja, posjedovanja, ali i kritike neupitnog tehnološkog razvoja. Ipak, mislim da se istodobno na neke od tih teza mogu uputiti i kritike. S druge strane, u SAD-u se događa zanimljiv razvoj kritike ljevice i ideje da anarhizam ne treba gledati u tom spektru. To nije toliko nova ideja, koliko je u posljednje vrijeme opet aktualna, a jedan od najčešćih argumenata je da anarhisti ne bi trebali ponavljati pogreške iz povijesti i u ime nekog lažnog jedinstva odustajati od svojih ideja kako bi se uklopili u tu ideju 'ljevice'. Treba spomenuti i anarhističke intervencije u onome što je postalo pokret Occupy, čime je kritika sustava dobila nešto radikalniji oblik pa umjesto da samo traži reformu, pokret je počeo kritizirati cijeli sustav. To je, naravno, samo mali dio onoga što se događa u SAD-u, dok je svijet prepun primjera razvoja anarhističkih projekata pa tako i različitih praksi i načina organiziranja, kao i teorijskih doprinosa«, zaključuje naš sugovornik.