Kontrapunkt

Preko godinu dana vodi se sukob unutar Sirije, ljudi ginu s obje strane i sasvim je nebitno kojim izvorima želite više vjerovati, neosporna je činjenica da se ljudske žrtve gomilaju. No, aktualni sukob prerastao je gabarite unutarnjeg konflikta. Slobodno možemo konstatirati kako je Sirija postala dio nečeg znatno većeg, nečeg što možda ni same sukobljene strane na terenu nisu svjesne. Sirija je prerasla u direktan front na kojem se sukobljavaju - za sada samo ideološki i politički - najveće sile modernog svijeta. Konačni rezultat sirijske "krize" u prvi plan će izbaciti makro konstelacija snaga svijeta u kojem danas živimo. Možda zvuči okrutno - pogotovo ako znamo da se broj žrtava danas već broji u tisućama - no, sve strane unutar Sirije gurnute su duboko u sferu konflikta kojeg bismo mogli nazvati "neo-hladnoratovskim", a znamo što to znači - biti figure na šahovskoj ploči.

Rat i mir

Tko pokreće figure i tko zapravo igra ovu gigantsku partiju šaha s preko 22 milijuna figura, znamo već duže vrijeme.
Ipak, dvije sile znatno se razlikuju u svojem pristupu i po pitanju potencijalnog rješenja. Kada se odmaknemo nekoliko koraka unazad i sagledamo stvari iz šire perspektive, siva kompleksna zona poprima crno/bijele elemente - jedna sila želi mir, a druga rat.
Dulce bellum inexpertis - no i oni koji znaju svu strahotu rata sistematski se kultiviraju da ga još jednom prihvate, da daju svoje "zeleno svijetlo".
Rat nisu samo vijesti na večernjem dnevniku, rat je duboka - najdublja - ljudska tragedija i trauma koju tek, eventualno, samo stoljeća uspijevaju donekle zaliječiti.

Preferirati rat nad mirom znači preferirati onu donju stranu tanke linije koja nas razdvaja između ljudi i zvijeri.
Daleki smo put prevalili kao vrsta do ove 2012, ali ako nas natjeraju da izaberemo rat naspram miru, i ako sistematski to bude naš jedini izbor - sve je bilo uzalud.

Jučer protiv Saddamovog oružja za masovno uništenje, Gaddafija koji navodno zrakoplovima bombardira mirne prosvjede, danas protiv Assada i njegove vojske koja očito ima cilj istrijebiti vlastiti narod, a sutra protiv fundamentalističkog Irana koji planira napraviti nuklearno oružje kako bi sravnio sa zemljom sve nas "nevjernike".

Kao Jedini spas protiv ovih jučer-danas-sutra "tiranina" uvijek se nameće najveća vojna sila u ljudskoj povijesti - SAD i saveznici.

"U zadnjih deset godina, svaku godinu ili dvije smišljeno je nekakvo grozno čudovište od kojega se moramo braniti. Nekoć su Rusi uvijek bili na raspolaganju. Danas će svijet pokoriti međunarodni teroristi, preprodavači droge ili zaluđeni Arapi. U razvijenim demokracijama narod se najefektivnije može kontrolirati kontroliranjem misli. Misli su one koje mogu odvesti do djela te ih je stoga potrebno držati na uzici" - Noam Chomsky (prezentacija knjige "Mediji, Propaganda i Sistem")

Nametnuti izbor i važnost istoga

Mi da izaberemo? Pa tko smo to mi? Mali ljudi zaokupljeni svojim malim životima, zar mi da biramo između rata i mira u nekoj dalekoj nam zemlji? Nitko nas neće pitati ništa i stoga je sasvim svejedno kakvo mišljenje imali.
Ovo je potpuno pogrešan stav - ne samo da se u ovoj instanci pitaju svi "mali ljudi", već je njihov pristanak apsolutno ključan za konačnu odluku.
Slobodno možemo reći i slijedeće - nikada u ljudskoj povijesti se nije globalno tolikom snagom, tolikom žestinom zahtjevalo od cijelog ljudskog roda da prihvati rat naspram miru.

Ni najveće imperijalne sile svijeta više se ne usuđuju harati svijetom samo zato što žele - ne zbog straha od kakve velike "kontra-sile", već ponajviše od reakcije vlastitih naroda. Uz manjinu onih u kojima prevladava zvijer naspram čovjeku, većina ljudi ipak je sistematski protiv svakog agresivnog rata - pogotovo kada isti pokreće njihova država.
Stoga imperijalne sile ne žele samo ratovati i ubijati - danas žele ratovati i ubijati u naše ime. Agresivno se traži "blagoslov" na sve moguće načine.

Za razbijanje Sirije ne čeka se da Assadova vojska ubije deset tisuća i jednog civila. Oni koji žele vidjeti Siriju u plamenu, zračne napade na Damask ili ulazak trupa u zemlju ne mare niti za jednog jedinog civila koji je do sada stradao, a još manje za one koji bi svakako stradali za vrijeme njihove agresivne ofenzive.
Ne, ne čeka se taj podatak - čeka se, i marljivo na tome radi, da fiksna stopa konsenzusa pređe zadani postotak.

Intervencija potpomognuta brojkama

Uz gotovo neprestanu propagandu koja se svakog dana intenzivira, prema posljednjim (15.3.2012) rezultatima istraživanja agencije Pew Research Center broj stanovnika SAD-a koji odobravaju američku intervenciju u Siriji je 25% dok je čak 64% protiv.
Prema istraživanju postaje Fox News, 68% ispitanika je protiv zračnih napada na Siriju, dok je čak 78% protiv američkih trupa u Siriji.

Reuters prenosi kako je stanje u Europi drugačije i kako "većina Europljana podržava vojnu akciju u Siriji" - no, kako prenosi list "Think progress", Reuters se poziva na istraživanje agencije YouGov koja je pitanje postavila poprilično pristrano i nerazumljivo. Anketno pitanje glasi: "UN-ove mjere u Siriji protiv režima Bashar al-Assada je zaustavljena vetom Rusije i Kine. Što bi zapadne zemlje trebale napraviti?".

Kao odgovori su ponuđeni:
- odgovor 1) zapadne zemlje bi trebale poduzeti mjere protiv sirijskog režima bez obzira na UN
- odgovor 2) zapadne zemlje bi trebale poduzeti mjere protiv sirijskog režima uz potporu UN-a
- odgovor 3) zapadne zemlje ne bi trebale poduzimati nikakve mjere protiv sirijskog režima
- odgovor 4) ne znam

Na pitanje da pojasni anketu, konkretno što znači "poduzeti mjere", direktor ureda za politička i socijalna istraživanja pri agenciji YouGov, Joe Twyman, naveo je da se "pretpostavlja" da ispitanici time misle na vojnu akciju.

Svatko tko je imalo upoznat s metodologijama istraživačkih anketa zna da - kako bi se dobio što objektivniji odgovor - u anketnom pitanju ne smiju postojati "pretpostavke". Nadalje, u pitanju se spominje veto Rusije i Kine, a i vlast u Siriji se pogrdno naziva "režim".
Ovakvo anketno pitanje teško da bi prošlo u nekakvom ozbiljnijem znanstvenom istraživanju, no za potrebe dnevne politike je očito idealno.
Stoga ni ne čudi da su rezultati sljedeći - 30% ispitanika iz Švedske odobrava intervenciju bez odobrenja UN-a, kao i 29% iz Francuske, 27% iz Njemačke, no samo 10% iz Britanije.
Za opciju "uz potporu UN-a" odobrenje je znatno veće - na to bi pristalo 53% ispitanika iz Danske, 48% iz britanije, 45% iz Švedske, 39% iz Njemačke i 35% iz Francuske.

Anti-ratni stav doživljava se kao ekstremizam

Svaki neprovjereni izvor, svaka vijest koja počinje s "navodno", "prema neprovjerenim informacijama" i sl. izbija iz ruku svaki anti-ratni sentiment svakom slobodnom pojedincu, mediju ili organizaciji.
Ogromnom kvantitetom takvih informacija pro-ratni diskurs se dovodi do usijanja, do svojevrsne masovne histerije - do točke vrenja kada će se normalan prosječan građanin upitati "kada će više svjetske sile zaustaviti ovog krvoločnog tiranina?". No, za pretpostaviti je kako taj isti "normalan prosječan građanin" vjerojatno nikada neće saznati za ilegalno dostavljanje velike količine oružja, pa čak i formiranje "profesionalnih" anti-vladinih pobunjenika od strane drugih država koje sada već i otvoreno govore o svom angažmanu.

Kada do toga dođe, svaki poziv na mir i dijalog već će biti duboko zatomljen i utišan. Štoviše - svaki "poziv na mir" bivati će agresivno prozivan kao "odobrenje genocida", drugim riječima - ne odobravati vojnu intervenciju NATO saveznika znači prešutno podržavati ubijanje civila od strane sirijske vojske. Na taj, izuzetno podmukao i manipulativan, način nastoje se ušutkati i oni zadnji koji glasno poručuju - "NE stranim vojnim intervencijama !"

Na njih se vrši pritisak za svih strana, što organizirano, što spontano od strane onih koji su već jasno izabrali imperijalistički put kao jedini put.
Obruč se lagano steže i svakim novim danom svi su sve manje u poziciji da javno kažu - "podržavam mirovni plan i slobodne izbore bez agresivnog rušenja vlasti od strane vanjske sile". Taj legitiman i korektan stav sve više i više zvuči ekstremistički i sve veći pritisak se vrši da se takav stav revidira, korigira ili sasvim napusti.

Takvim podmuklim taktikama valja jasno poručiti - uz svu medijsku mašineriju ovog svijeta, nikada se neće agresivni vojni napad protiv drugoga naroda uspjeti svima prikazati kao "spasonosan", za neke takav čin će uvijek biti ono što i jest - ratni zločin.

Podcjenjuje se sirijski narod

Najnoviji izvještaj organizacije Human Rights Watch govori o stotinama smaknutih civila od strane sirijske vojske. Navodi se kako vojska ne bira - ne samo da redom ubijaju naoružane pobunjenike koji su se predali, već masovno i civile na koje naiđu. Prema izvještaju zvuči da je sirijska profesionalna vojska jedna od najmorbidnijih i najkrvoločnijih vojsci u povijesti - dokumentirani su mnogi vojni zločini kroz povijest, ali da jedna vojska toliko ubija vlastiti narod nakon oslobođenja gradova je bez presedana.
No, informacije su potpuno kontradiktorne s video zapisima u Homsu gdje narod s cvijećem dočekuje vojsku kao osloboditelje.

Doček vojnika u Homsu možda je insceniran, no isto vrijedi i za Youtube video snimke koje organzacije HRW navodi kao argumente za svoja izvješća. Iz ove udaljenosti nemoguće je znati pravo stanje na terenu. No, za pretpostaviti je, kako su o svemu ipak najbolje upućeni sami stanovnici Sirije. Ako su navodi o masovnom smaknuću civila zaista točni, nikakva vanjska intervencija neće biti potrebna u rušenju Bashar al-Assada, to će izvesti sami stanovnici i horde dezertera koje zasigurno neće trpiti takav režim.
U suprotnom se iznosi tvrdnja kako je cijela sirijska vojska sastavljena od demona, brutalnih bića koja bez pogovora ubijaju vlastiti narod - gradove iz kojih i sami dolaze, gradove u kojima zasigurno mnogi imaju poznanike, prijatelje, rodbinu.

Sirijski narod, politička oporba, vojna hijerarhija i brojni drugi elementi u zemlji itekako su sposobni zaustaviti teror nad samima sobom, ako se taj teror zaista i događa. Pogotovo ako je poznato da na teritoriju ne djeluju strane trupe na strani Assada. Da je, hipotetički, neka druga država već ušla u Siriju i da se bori na strani Assada, onda bi sve bilo daleko drugačije i o direktnoj kontra-intervenciji bi se dalo raspravljati.

Sve se svodi na percepciju naroda Sirije - da li oni smatraju da vojska sistematski ubija civile ili su civili kolateralna žrtva granatiranja gradova i gradskih četvrti koje se nalaze pod upravom naoružane opozicije? No, sirijski narod nitko ništa ne pita - kada ih se i pitalo, onda je to proglašeno kao nevažno. Kada su izašli na ulice u stotinama tisuća, onda se taj "detalj" ignorirao.

Čak i da je sve već zaista odlučeno, imamo pravo smatrati da je odlučeno pogrešno

Sirijski narod može i mora odlučiti sam o sebi. Mi kao slabo informirani promatrači daleko od te zemlje možemo samo zauzeti konkretan stav, a on u ovom slučaju ne bi trebao biti pro-pobunjenički ili pro-Assad, već pro-sirijski.
Nemiri i sukobi trenutačno tinjaju u brojnim zemljama - u Saudijskoj Arabiji, Jordanu, Maroku, Bahrainu, ali sve stanovnike tih zemalja se ne podcjenjuje na način kao Siriju. U Bahrainu, prosvjednici su suočeni s naizgled nevjerojatno snažnijim suparnikom no što su oni sami - Saudijska vojska ušla je u zemlju i silom nastojala ugušiti prosvjede. Unatoč činjenici da je i tamo potekla krv i da su brojni ubijeni za vrijeme mirnih demonstracija, prosvjedi su nastavljeni - mirno, masovno, snažno i bez uporabe oružja. Režim se sve više klima i izvjesno je da bi mogao pasti.

Zašto se u svim pro-američkim režimima prosvjednici golim rukama i mirnim prosvjedima bore za slobodu i pad vlasti (Tunis, Egipat, Saudijska Arabija, Jordan, Bahrain itd.), dok u zemljama čije su vlasti od strane SAD-a okarakterizirane kao "neprijatelji", prosvjednici odmah završavaju sa hrpom oružja u rukama (Libija, Sirija)?

Možda je Sirija "pikirana" da mora pasti, možda je vojna intervencija ili masovno naoružavanje oporbe neminovno, možda nitko na svijetu više ne može spasiti Assada od sudbine koja je snašla libijskog vođu pukovnika Muammara Gaddafija - možda je sve to već dogovoreno da tako "mora biti", ali to ne znači da baš svi moramo prihvatiti taj scenarij kao jedini i pravičan.

Izvor: Advance.hr