Značenje konfederalizma

Da bi se osporio slučaj, direktne, učestvovne demokracije, upotrjebljen je tako učinkovito mali broj argumenata - od tvrdnje da živimo u „kompleksnom društvu“. Suvremeni populacijski centri, rečeno nam je, preveliki su i prekoncentrirani da bi dozvolili direktno donošenje odluka na baznoj (grassroot) razini. Navodno je i naša ekonomija toliko „preglobalna“ da bi se razmrsile sve zakučastosti proizvodnje i trgovine. Savjetuju nam da je u našem postojećem transnacionalnom, često iznimno centraliziranom, društvenom sistemu bolje pojačati predstavljanje unutar države i povećati efikasnost birokratskih institucija, nego zagovarati utopističke "lokalističke" sheme narodne kontrole nad političkim i gospodarskim životom.

A naposljetku, kao što se u takvim rasprava često ističe, svi centralisti su zapravo "lokalisti" u smislu da vjeruju u "više moći narodu" - ili barem - njihovim predstavnicima. A dobar predstavnik jamačno je uvijek željan saznati želje svog "birača" ili "biračice" (da upotrijebim još jedan od onih arogantnih zamjenica za "građanin").

Ali direktna demokracija? Zaboravite na san da u našem "kompleksnom" modernom svijetu možemo imati ikakvu alternativu nacionalnoj državi! Mnogi pragmatični ljudi, uključujući i socijaliste, često odbacuju argumente za takvu vrstu "lokalizma" kao nešto što nije od ovoga svijeta - s dobronamjernim pokroviteljstvom u najboljem slučaju ili otvorenim prezirom u najgorem. Uistinu, prije nekoliko godina, točnije 1972., Jeremy Breacher, demokratski socijalist, me putem časopisa Root and Branch izazvao da objasnim kako bi decentralistički nazori koje sam izrazio u Anarhizmu nakon oskudice spriječili, na primjer, grad New York u odlaganju nezbrinutog otpada u rijeku Hudson, uz koju su nizvodno smješteni gradovi poput Perth Amboya, crpili vodu za piće.

Na površini stvari, argumenti poput Brecherovog za centraliziranom vladom izgledaju poprilično uvjerljivim. Struktura koje je "demokratična", zasigurno, ali i dalje ponajviše organizirana od vrha prema dnu, smatra se nužnom da bi se spriječilo jedan lokalitet da ekološki naškodi drugom. Ali konvencionalni ekonomski i politički argumenti protiv decentralizacije, od sudbine vode za piće Perth Amboya pa do naše navodne "ovisnosti" o nafti, oslanjaju se na određen broj vrlo problematičnih pretpostavki. Najuznemirujuće je što leže na bespogovornom prihvaćaju ekonomskog statusa quo.

Decentralizam i samoodrživost

Pretpostavka da ono što trenutno postoji mora nužno postojati, kiselina je koja nagriza svako vizionarsko promišljanje (u prilog tome svjedoči najnovija tendencija radikala da zagovaraju "tržišni socijalizam" umjesto da se radije posvete neuspjesima tržišne ekonomije, kao i državnog socijalizma). Bez sumnje ćemo morati uvoziti kavu za ljude kojima je potreban jutarnji fix za stolom za doručak, ili egzotične metale za ljude koji žele da njihovo posuđe bude trajnije od smeća koje proizvodi svjesno upravljana ekonomija odbačenih stvari. Čak i ako izuzmemo potpunu iracionalnost naguravanja desetina milijuna ljudi u nagomilane, uistinu zagušljive urbane pojaseve, mora li današnja ekstravagantna međunarodna podjela rada nužno postojati da bi se zadovoljile ljudske potrebe? Ili je stvorena da bi osigurala ekstravagantne profite multinacionalnim kompanijama? Trebamo li ignorirati ekološke posljedice pljačke resursa Trećeg svijeta, suludo povezivanje modernog gospodarskog života s naftom bogatim područjima čiji konačni proizvod uključuje zagađivače zraka i naftom izazvane karcinogene? Ignorirati činjenicu da je naša "globalna ekonomija" rezultat cvjetajuće industrijske birokracije i kompetativne rasti-ili-umri tržišne ekonomije, nevjerojatna je kratkovidnost.

Teško da je potrebno propitati razborite ekološke razloge za ostvarivanje određenog stupnja samoodrživosti. Većina okolišno orijentiranih ljudi svjesno je da je masivna nacionalna i međunarodna podjela rada ekstremno rastrošna u doslovnom smislu te riječi. Ne samo što pretjerana podjela rada stvara preorganiziranje u smislu silnih birokracija i kolosalnu potrošnju resursa na prijenos materijala preko velikih udaljenosti; smanjuje mogućnost efektivnog recikliranja otpada, izbjegavanje onečišćenja čiji izvor može biti u visoko koncentriranim industrijskim i populacijskim centrima i razumnu upotrebu lokalnih ili regionalnih sirovina.

S druge strane, ne možemo ignorirati činjenicu da relativno samoodržive zajednice u kojima zanati, poljoprivreda i industrija služe određenoj mreži konfederalno organiziranih zajednica, obogaćuju prilike i poticaje kojima su izloženi pojedinci i stvaraju zaokruženije osobnosti sa živim smislom i sposobnošću. Grčki ideal zaokruženog građanina u zaokruženom okolišu - koji se nanovo pojavio u utopističkim djelima Charlesa Fouriera - dugo su njegovali anarhisti i socijalisti prošlog stoljeća.

Prilika za pojedinca da posveti svoj produktivnu aktivnost mnogim različitim zadatcima preko umanjenog radnog tjedna (ili u Fourierovom idealnom društvu, preko određenog dana) smatrana je vitalnim čimbenikom prilikom nadvladavanja podjele između manualne i intelektualne aktivnosti, u prekoračenju statusnih razlika koje je stvorila ova velika podjela rada, i u povećanju bogatstvu iskustva koje dolazi sa slobodnim kretanjem od industrije, preko zanata do uzgoja hrane. Dakle samoodrživost stvorena za vrjednijeg sebe, ojačana mnogobrojnošću iskustva, sposobnosti i samopouzdanja. Nažalost, danas su ljevičari i mnogi borci za zaštitu okoliša napustili ovu viziju te se pomaknuli prema pragmatičnom liberalizmu i tragičnom ignoriraju radikalnih pokreta vlastite vizionarske prošlosti.

Ne smijemo, vjerujem, izgubiti iz vida življenje ekološkog načina života, a ne svesti sve na slijeđenje zdravorazumske ekološke prakse. Mnoštvo priručnika koji nas uče kako konzervirati, investirati, jesti i kupovati na "ekološki odgovoran" način, su izopačenje mnogo osnovnije potrebe da promišljamo o tome što znači razmišljati - da, razumno rasuđivati - i živjeti ekološki u punom značenju te riječi. Dakle, držim da je organsko vrtlarstvo mnogo više nego samo dobar oblik štedljivog gospodarstva i dobar izvor hranjivih tvari; to je ponajviše način da sebe izravno smjestimo u prehrambenu mrežu, osobno uzgajajući supstancije nužne za život i vraćajući okolišu ono što smo od njega izvabili.

Hrana na taj način postaje više nego materijalistički oblik hranjivosti. Zemlja koju oremo, živa tvar koju obrađujemo i konzumiramo, kompost koji pripremamo, sve se to ujedinjuje se u ekološkom kontinuumu koji hrani duh, kao i tijelo, pooštravajući našu osjećajnost za neljudski i ljudski svijet oko nas. Često se nasmijem gorljivim „spiritualistima“, od kojih su mnogi ili pasivni promatrači naizgled „prirodnih“ krajolika ili pojedinci posvećeni ritualima, magiji i poganskim božanstvima, a pritom ne uspijevaju uočiti da jedna od nadasve ljudskih aktivnosti – uzgoj hrane – može učiniti više za njegu ekološke osjetljivosti (i duhovnosti, ako želite), nego svi napjevi i mantre smišljene u ime ekološkog spiritualizma.

Dakle, takve monumentalne promjene kao što je rastvaranje nacionalne države i njena zamjena direktnom demokracijom, ne odvijaju se u psihološkom vakuumu u kojem se mijenja isključivo politička struktura. Za razliku od Jeremya Brechera, tvrdim da je razumno pretpostaviti da bi u društvu koje bi se radikalno mijenjalo prema decentraliziranom, dikretnodemokratskom društvu, vođeno komunitarnim i ekološkim principima, ljudi ne bi izabrali takvo neodgovorno društveno upravljanje koje bi rezultiralo zagađenjem rijeke Hudson. Decentralizam, direktnu demokraciju i lokalistički naglasak na vrijednosti zajednice treba gledati u jednom komadu – zasigurno je to perspektiva vizije koji zagovaram već više od trideset godina. Ovaj „jedan komad“ uključuje ne samo novu politiku, već i novu političku kulturu koja prihvaća novi način razmišljanja i osjećanja, i nove ljudske međuodnose, uključujući načine na koji doživljavamo prirodni svijet. Riječi poput „politika“ i „građanstvo“ bile bi redefinirane bogatim značenjima stečenim u prošlosti, uvećanima za sadašnjost.

Nije jako teško demonstrirati – točku po točku – kako bi se međunarodna podjela rada mogla umanjiti korištenjem lokalnih i regionalnih resursa, primjenjivanjem ekotehnologija, realiziranjem ljudske potrošnje duž racionalnih (uistinu, ljekovitih) linija, i naglašavajući kvalitetnu proizvodnju koja pruža trajna (umjesto odbačena) sredstva života. Nesretan je slučaj što znatan inventar ovih mogućnosti, koji sam djelomično sastavio i procijenio u svom eseju Prema oslobađajućoj tehnologiji iz 1965., napisan prije previše godina, da bi bio pristupačan suvremenim generacija ekološki orijentiranih ljudi. Uistinu, u tom eseju zagovarao sam regionalnu integraciju i potrebu za povezivanjem resursa između eko zajednica. Jer decentralizirane zajednice su neizbježno ovisne jedna o drugoj.

Problemi decentralizma

Ako su mnogu pragmatični ljudi slijepi na značenje decentralizma, mnogi u ekološkom pokretu tendiraju ignorirati stvarne probleme „lokalizma“ – probleme koji nisu ništa manje zabrinjavajući od problema globalizacije koja njeguje potpuno povezivanje ekonomskog i političkog života na svjetskoj bazi. Bez takvih korjenitih kulturnih i političkih promjena koje zagovaram, ideje o decentralizmu koje naglašavaju lokalističku izolaciju i stupanj samodostatnosti, mogu dovesti do kulturne uskogrudnosti i šovinizma. Uskogrudnost može dovesti do problema jednako ozbiljnih kao i „globalni“ mentalitet koji previđa kulturne posebnosti, neobičnosti ekosistema i eko regija te potrebu za životom u zajednici prilagođenoj ljudskim potreba koja zauzvrat čini direktnu demokraciju mogućom. U današnjem ekološkom pokretu, koji tendira naginjati se prema dobronamjernima, ali poprilično naivnim ekstremima, ovo nije nevažno pitanje. Ne mogu dovoljno naglasiti da moramo pronaći način kako dijeliti svijet s drugim ljudskim i ne samo ljudskim oblicima života, pogled do kojeg je često teško doći u pretjerano „samodostatnim“ zajednicama.

Koliko god poštujem namjere onih koji zagovaraju lokalno samooslanjanje i samoodrživost, ovi koncepti mogu biti izrazito zavaravajući. Na primjer, sigurno se mogu složiti s Davidom Morrisom s Instituta za lokalno samooslanjanje, koji tvrdi da ako zajednica može sama proizvoditi stvari koje su joj potrebne, vjerojatno treba to i učiniti. Ali samodostatne zajednice ne mogu proizvesti sve stvari koje su im potrebne – osim ako to ne uključuje povratak na negdašnji zamoran način rada seoskog života koji je historijski prijevremeno postarao vlastite muškarce i žene uz pomoć teškog rada te im ostavio jako malo vremena za politički život izuzev neposrednih uskih okvira same zajednice.

Nažalost, moram reći da u ekološkom pokretu postoje ljudi koji zapravo zagovaraju povratak radno intenzivnoj ekonomiji, a da ne govorimo o božanstvima iz Kamenog doba. Jasno je da idejama lokalizma, decentralizma i samodostatnosti moramo dati veće i dublje značenje.

U ekološkom životu usredotočenom na proizvodnju visokokvalitetnih korisnih dobara, danas možemo proizvesti osnovna sredstva za život – i više od toga. Unatoč tome, neki u ekološkom pokretu prečesto završe zagovarajući vrstu „kolektivnog“ kapitalizma, u kojoj jedna zajednica funkcionira kao jedan poduzetnik, s osjećajem vlasništva za vlastite resurse. Kako se kooperative zapleću u mrežu „buržoaskih prava“, to jest, u ugovore i knjigovodstvo usredotočene na točne iznose koje će zajednica primiti u „zamjenu“ za ono što isporuči drugima, takav sustav kooperativa nanovo označava početak tržišnog sustava distribucije. Ovakvo pogoršavanje dogodilo se među nekim radnički kontroliranim poduzećima u Barceloni koja su počela funkcionirati poput kapitalističkih poduzeća nakon što su ih radnici eksproprirali u srpnju 1936. godine. A to je praksa protiv koje se anarhosindikat CNT borio u ranim danima Španjolske revolucije.

Uznemirujuća je pomisao da ni decentralizacija ni samodostatnost po sebi nisu nužno demokratski. Platonov idealni grad u Republici uistinu je bio zamišljen kao samodostatan, ali njegova samodostatnost bila je sredstvo održavanja ratničke, kao i filozofske elite. Uistinu, njegova sposobnost očuvanja vlastite samodostatnosti ovisila je o njegovoj sposobnosti, poput Spartine, odupiranja naizgled „koruptivnim“ utjecajima vanjskih kultura (karakteristika, mogao bih dodati, koja se još pojavljuje u mnogim zatvorenim kulturama na Istoku). Slično tome, decentralizacija po sebi ne pruža nikakva osiguranja za postojanje ekološkog društva. Decentralizirano društvo može bez problema supostojati s iznimno krutim hijerarhijama. Očit primjer za to je europski i orijentalni feudalizam, društveni poredak u kojem su prinčevske, vojvodske i barunske hijerarhije bile utemeljene na izrazito decentraliziranim zajednicama. Uza sve dužno poštovanje prema Fritzu Schumacheru, maleno nije nužno i prekrasno.

Niti nužno ne proizlazi da zajednice okrenute čovjeku i „primjerene tehnologije“ same po sebi daju jamstva protiv nasilničkih društava. Zapravo, čovječanstvo je stoljećima živjelo u selima i malim gradovima, često s usko organiziranim društvenim vezama i čak komunističkim oblicima vlasništva. Ali ovo je pružilo materijalne temelje za iznimno despotske imperijalne države. Gledajući stvari isključivo u ekonomskim i vlasničkim terminima, ovakva društva mogu zaslužiti visoke ocjene u pogledima ekonomista „ne-rasta“ poput Hermana Dalya, ali ona su bila čvrste cigle koje su izgradile najgroznije orijentalne despotizme u Indiji i Kini. Ono čega su se ovakve samodostatne, decentralizirane zajednice bojale gotovo kao i vojska koje su ih uništavale, bili su carski sakupljači poreza koji su ih pljačkali.

Ako bismo hvalili takve zajednice zbog mjere do koje su bili decentralizirane, samodostatne, male, ili zato što su primjenjivale „primjerene tehnologije“, morali bismo ignorirati činjenicu do koje su mjere također bile kulturno ustajale i kako su njima lako dominirale tuđinske elite. Njihova naizgled organska, ali tradicijom vezana podjela rada, lako je mogla biti temelj izrazito tlačiteljskih i degradirajućih kastinskih sistema u različitim dijelovima svijeta – istog kastinskog sistema koji mori društveni život Indije do današnjih dana.

Riskirajući proturječnost, osjećam se dužnim naglasiti da decentralizacija, lokalizam, samodostatnost, te čak i konfederacija shvaćeni kao izdvojena posebnost – ne tvore jamstvo da ćemo ostvariti racionalno ekološko društvo. Zapravo je svaka od tih praksi u nekom trenutku u povijesti podržavala uskogrudne zajednice, oligarhije, i čak despotske režime. Bez institucionalnih struktura koje se gomilaju oko naše upotrebe ovih termina i bez njihovog međusobnog kombiniranja, zasigurno se ne možemo nadati ostvarenju slobodno ekološki orijentiranog društva.

Konfederalizam i međuovisnost

Decentralizam i samoodrživost moraju uključivati mnogo šire principe društvene organizacije od pukog lokalizma. Zajedno s decentralizacijom, približnom samodostatnošću, zajednicama okrenutim čovjeku, eko tehnologijom i svemu sličnom, javlja se i stvarna potreba za demokratskim i istinski komunitarnim oblicima međuovisnosti – ukratko, za slobodarskim oblikom konfederalizma.

U mnogim člancima i knjigama (posebno u Uspon urbanizacije i pad građanstva) detaljno sam prikazao povijest konfederalnih struktura od antičkih i srednjovjekovnih do modernih konfederacija poput Comunerosa u Španjolskoj tijekom ranog 16. stoljeća, preko pariških pokreta sekcija 1793. godine te novijih pokušaja stvaranja konfederacija, posebice onih španjolskih anarhista tijekom Španjolske revolucije 1930-ih godina. Ono što danas često vodi do ozbiljnih nesporazuma između decentralista je njihova nemogućnost da u mnogim slučajevima vide potrebu za konfederacijom – koja barem tendira djelovati protivno tendencijama decentraliziranih zajednica da odlutaju u smjeru ekskluzivizma i uskogrudnosti. Ako nam nedostaje jasno značenje konfederalizma – činjenica da tvori ključni princip i daje dublje značenje decentralizmu – program slobodarskog municipalizma u najboljem slučaju može lako postati isprazan, ili u najgorem biti upotrijebljen za krajnje uskogrudne ciljeve.

Što je onda konfederalizam? To je ponajviše mreža administrativnih vijeća čiji su članovi ili delegati izabrani putem direktnodemokratskih narodnih skupština u različitim selima, gradovima te čak u kvartovima velikih gradova. Članovi ovih konfederalnih vijeća imaju strogo ograničen mandat, opozivi su i odgovorni skupštinama koje ih biraju u svrhu koordiniranja i provođenja politike koje su formulirale same skupštine. Za razliku od predstavnika u republikanskom sistemu vlasti čija je funkcija stvaranje politike, njihova funkcije je dakle čisto administrativna i praktična.

Konfederalistički nazor uključuje jasno razlikovanje između stvaranja politike i koordinacije i provođenje prihvaćene politike. Stvaranje politike je ekskluzivno pravo narodnih komunalnih skupština utemeljenih na praksi direktne demokracije. Administracija i koordinacija su odgovornost konfederalnih vijeća, koja postaju sredstvo međupovezivanja sela, gradova, susjedstva i gradova u konfederalne mreže. Dakle, moć proistječe odozdo umjesto odozgo, a u konfederacijama, tok moći odozdo smanjuje se s djelokrugom federalnih vijeća poredanih teritorijalno od lokaliteta do regija i od regija do širih teritorijalnih područja.

Krucijalan element u ostvarivanju konfederalizma je međuovisnost zajednica koja vodi prema autentičnom mutualizmu utemeljenom na dijeljenim resursima, proizvodima i donošenju odluka. Ako jedna zajednica nije dužna računati općenito na drugu ili druge da bi zadovoljila bitne materijalne potrebe i ostvarila zajedničke političke ciljeve na način da su međusobno povezani s većom cjelinom, ekskluzivnost i uskogrudnost postaju realne mogućnosti. Samo ako prepoznamo da konfederacija mora biti zamišljena kao nastavak forme participativne administracije, uz pomoć konfederalnih mreža, decentralizam i lokalizam mogu spriječiti zajednice koje tvore veća savezna tijela od uskogrudnog zatvaranja u sebe na štetu šireg područja ljudskog udruživanja.

Konfederalizam je dakle produživanje međuovisnosti koja bi trebala postojati među zajednicama i regijama – uistinu, to je način demokratiziranja te međuovisnosti bez predaje principa lokalne kontrole. Dok je razumna mjera samodostatnosti poželjna za svaki lokalitet i regiju, konfederalizam je, s jedne strane, sredstvo izbjegavanja lokalne uskogrudnosti, a s druge ekstravagantne nacionalne i globalne podjele rada. Ukratko, to je način pomoću kojeg zajednicu mogu zadržati vlastiti identitet i zaokruženost sudjelujući pritom u dijeljenju sa širom cjelinom koja tvori uravnoteženo ekološko društvo.

Konfederalizam kao princip društvene organizacije dostiže svoj najpotpuniji razvoj kada je samo gospodarstvo konfederalizirano smještanjem lokalnih farmi, tvornica i drugih potrebnih poduzeća u ruke lokalne samouprave – to jest, kada zajednica, koliko god velika ili mala bila, počinje upravljati vlastitim ekonomskim resursima u međusobno spojenoj mreži s drugim zajednicama. Prisiliti na izbor između samodostatnosti s jedne strane, ili tržišnog sustava razmjene s druge strane, je simplističko i nepotrebno račvanje. Volim zamišljati da će konfederalno ekološko društvo biti društvo spremno dijeliti, da će biti društvo utemeljeno na užitku koji se dijeli između zajednica prema njihovim potrebama, a ne ono u kojem će „kooperativne“ kapitalističke zajednice povući sebe u blato quid pro quo razmjenskih odnosa.

Nemoguće? Osim ako nismo spremni povjerovati da su nacionalizirano vlasništvo (koje povećava političku moć centralizirane države pridajući joj ekonomsku moć) ili privatna tržišna ekonomija (čiji zakon „rasti ili umri“ prijeti potkopati ekološku stabilnost cijelog planeta) uporabljiviji, ne vidim kakvu moguću alternativu imamo naspram konfederalnog samoupravnog gospodarstva. U svakom slučaju, barem više neće privilegirani državni birokrati ili gramzljivi buržoaski poduzetnici – ili čak „kolektivni“ kapitalisti u takozvanim radnički-kontroliranim poduzećima – svi gonjeni vlastitim interesima, biti suočeni s problemima zajednice, već građani, neovisno o njihovom zvanju ili radnom mjestu. Konačno, bit će potrebno nadići tradicionalne zasebne interese posla, radnog mjesta, statusa i vlasničkih odnosa, i stvoriti opći interese utemeljen na problemima zajednice.

Konfederacije je dakle cjelina decentralizacije, lokalizma, samodostatnosti, međuovisnosti – i više od toga. Ona je štoviše nerazdvojna od moralnog obrazovanja i gradnje karaktera – ono što su Grci zvali paideia – koje čini racionalnog aktivnog građana u direktnoj demokraciji, ne nalik na pasivne birače i konzumente koje imamo danas. Naposljetku, ne postoji druga zamjena za savjesnu rekonstrukciju naših međusobnih odnosa i odnosa prema prirodnom svijetu.

Ustvrditi da se obnova društva i naših odnosa s prirodnim svijetom može postići isključivo decentralizacijom, lokalizmom ili samoodrživošću, ostavlja nas pred nekompletnom kolekcijom rješenja. Štogod da izostavimo među ovim predmnijevanjima za društvo utemeljeno na konfederalnim općinama, zasigurno bi ostavili zjapeću prazninu u cjelokupnom društvenom tkanju koje težimo stvoriti. Rupa bi rasla i eventualno uništila samo tkanje – jednako kao što bi tržišna ekonomija, združena s „socijalizmom“, „anarhizmom“, ili bilo kojim konceptom dobrog društva, naposljetku u cijelosti dominirala društvom. Niti možemo izostaviti razliku između donošenja i provođenja odluka, jer kad jednom pravo donošenje odluka isklizne iz ruku naroda, progutaju ga narodni delegati, koji ubrzo postaju birokrati.

Konfederalizam moramo pojmiti kao cjelinu: svjesno formirano tijelo međuovisnosti koje ujedinjuje municipalnu direktnu demokraciju s savjesno nadgledanim sustavom koordinacije. Uključuje dijalektični razvoj neovisnosti i ovisnosti u bogatije artikulirani oblik međuovisnosti, jednako kao što pojedinac u slobodnom društvo raste od ovisnosti u djetinjstvu do neovisnosti u mladosti, samo da bi porekao oboje u svjesnijoj formi međuovisnosti između pojedinaca i između pojedinca i društva.

Konfederalizam je dakle fluidan stalno razvijajući oblik društvenog metabolizma u kojem se identitet ekološkog društva čuva pomoću njegovih različitosti i vrlina njegovog potencijala za uvijek veće razlikovanje. Konfederalizam ne označava okončanje društvene povijesti (za razliku od liberalnog kapitalizma kao što bi nas u zadnje vrijeme željeli uvjeriti ideolozi „kraja povijesti“) već radije točku polaska za novu eko-socijalnu povijest obilježenu sudioničkom evolucijom unutar društva i između društva i prirodnog svijeta.

Konfederacija kao dvojna moć

Više od svega, u svojim prethodnim pisanjima pokušao sam pokazati kako je konfederacija na municipalnim temeljima postojala u britkoj napetosti s centraliziranom državom općenito, i s nacionalnom državom u novijim vremenima. Konfederalizam, kako sam pokušao naglasiti, nije jednostavno unikatni društveni, posebice građanski ili municipalni oblik upravljanja. On je živuća tradicija u poslovima čovječanstva, iza koje se nalazi stoljećima duga povijest. Generacijama se konfederalizam pokušavao izjednačiti s povijesno jednako dugom tendencijom ka centralizaciji i stvaranju nacionalne države.

Ako se na ovo dvoje - konfederalizam i etatizam – ne gleda kao sustave u međusobnoj napetosti, napetosti tijekom koje je nacionalna država upotrebljavala raznovrsne prijelazne oblike poput provincijskih vlada u Kanadi i saveznih državnih vlada u SAD-u da bi stvorila iluziju „lokalne kontrole“, tada koncept konfederalizam gubi svaki smisao. Provincijska autonomija u Kanadi i prava saveznih država u Sjedinjenim državama nisu ništa više konfederalne nego što su „sovjeti“ ili vijeća bili mediji narodne kontrole koji je postojao u napetosti sa Staljinovom totalitarnom državom. Ruske sovjete preuzeli su Boljševici, koji su ih u godinu ili dvije od Oktobra istisnuli vlastitom partijom. Da bi oslabili ulogu konfederalnih općina kao alternativne snage nacionalnoj državi uz pomoć oportunističkog kandidiranja „konfederalnih“ kandidata za državnu vladu – ili još grozomornije, za guvernerstvo u nekim naizgled demokratskim državama (kao što su predložili neki Zeleni SAD-a), znači zamagliti važnost potrebe za napetošću između konfederacija i nacionalnih država – zapravo, zamagljuju činjenicu da dva sustava ne mogu međusobno koegzistirati na duge staze.

U opisivanju konfederalizma kao cjeline – kao strukture za decentralizaciju, direktnu demokraciju i lokalizam – i kao potencijal za još veće razlikovanje duž novih linija razvoja, želio bih naglasiti da taj isti koncept cjelovitosti, koji vrijedi za međuovisnost između općina, također vrijedi i za same općine. Samoupravna općina, kao što sam naglasio u ranijim pisanjima, najneposrednija je politička arena pojedinca, svijet koji je doslovno samo jedna vrata udaljen od povjerenja obitelji i intimnosti osobnih prijateljstava. U toj primarnoj političkoj areni, unutar koje bi politika bila zamišljena u helenskom smislu doslovnog upravljanja glasova zajednice, pojedinac može biti transformiran od obične osobe u aktivnog građanina, od privatnog bića u javno biće. Uzimajući u obzir ovu krucijalnu arenu koja doslovno pretvara građana u funkcionalno biće koje može direktno sudjelovati u budućnosti društva, imamo posla s stupnjem ljudske interakcije mnogo temeljitije (osim same obitelji) od bilo kojeg stupnja izraženog u predstavničkim oblicima vlasti, gdje se kolektivna moć doslovno preobražava u moć utjelovljenu u jednom ili nekolicini pojedinaca. Koliko god bila iskrivljena tijekom povijesti, samoupravna općina je dakle najautentičnija arena javnog života.

U suprotnosti, delegirane ili autoritarne razine „politike“ podrazumijevaju abdikaciju općinske i građanske moći u višem ili manjem stupnju. Na samoupravno općinu uvijek treba gledati kao na istinsko autentični javni svijet. Usporediti izvršnu poziciju poput gradonačelnika s guvernerom u reprezentativnim područjima moći znači pogrešno shvatiti osnovnu političku prirodu samo građanskog života, i sve njene izobličenosti. Zato, ako Zeleni ustvrde, na čisto formalan i analitički način – kao što moderna logika upućuje, da termini poput „izvršno“ čine dvije pozicije izmjenjivim, to znači u potpunosti odstraniti ideju izvršne moći iz njenog konteksta, konkretizirati je, pretvoriti je u običnu beživotnu kategoriju zbog vanjske pompe koju pridodajemo riječi. Ako se na grad treba gledati kao na cjelinu, i ako se njegovi potencijali za stvaranje direktne demokracije trebaju u potpunosti prepoznati, onda se na provincijske i savezne državne vlade u Kanadi i SAD-u mora gledati kao na jasno uspostavljene male republike organizirane u potpunosti oko predstavljanja u najboljem, i oligarhijske vladavine u najgorem slučaju. One pružaju kanale za izražavanje nacionalne države – i stvaraju zapreke razvitku istinskog javnog područja.

Ukratko, kandidatura Zelenog za gradonačelnika na slobodarskom municipalnom programu, kvalitativno je drugačija od kandidature za provincijskog ili državnog guvernera na pretpostavljeno slobodarskom municipalnom programu. Svodi se na dekontekstualizaciju postojećih institucija u općini, provinciji, saveznoj državi ili samoj nacionalnoj državi, smještajući sve tri izvršne pozicije pod jedan čisto formalni naslov. S jednakom nepreciznošću netko može ustvrditi da zato što ljudska bića i dinosaurusi imaju kralježnicu, oboje pripadaju istoj vrsti ili čak istom rodu. U svakom takvom slučaju, institucija – bila ona gradonačelnička, savjetnička ili izbornička – mora se sagledati u općinskom kontekstu kao cjelina, jednako kao što se zauzvrat predsjednik, premijer, član parlamenta, moraju sagledati u državnom kontekstu isto kao cjelina. Polazeći od ove točke, za Zelene je kandidatura za gradonačelnika fundamentalno drugačija od kandidature za provincijske ili državne urede. Možemo se upustiti u beskrajni niz detaljnih razloga zašto su ovlasti gradonačelnika pod znatno većom kontrolom i javnim nadgledanjem od državnih i provincijskih vlasnika fotelja.

Riskirajući ponavljanje, dopustite mi da kažem da ignoriranje ove činjenice znači jednostavno napuštanje svakog smisla kontekstualnosti i okoline u kojoj se pitanja poput politike, administracije, sudjelovanja i predstavljanja moraju postaviti. Jednostavno, gradska vijećnica u gradiću ili gradu nije glavni grad provincije, savezne države ili nacionalne države.

Bez sumnje da danas postoje gradovi toliko veliki da ih se s pravom može promatrati kao pseudo-republike. Mogu nam pasti na pameti megalopolisi poput New Yorka ili Los Angelesa. U takvim slučajevima, minimalni program Zelenog pokreta može zahtijevati uspostavljanje konfederacija unutar urbanog područja – ponajviše, unutar kvartova ili odredivih okruga – a ne isključivo unutar sami urbanih područja. U vrlo stvarnom smislu riječi, ova iznimno napučena, bujajuća, i preglomazna tijela, naposljetku se moraju institucionalno razlomiti na autentične općine prilagođene ljudskim dimenzijama i prepustiti se direktnoj demokraciji. Ova tijela još uvijek ne raspolažu u potpunosti formiranom državnom moći, ni institucionalno ni u stvarnosti, kakvu nalazimo čak i u rijetko naseljenim američkim saveznim državama. Gradonačelnik još uvijek nije guverner, s ogromnom prinudnom moći koju guverner posjeduje, niti je gradsko vijeće savezni ili federalni parlament koji doslovno mogu zakon o smrtnoj kazni provesti u stvarnost, kao što se to danas događa u SAD-u.

U gradovima koji se transformiraju u pseudo-države postoji još dobar dio zavjetrine u kojem se politika može voditi duž slobodarskih linija. Izvršni odsjeci ovih urbanih entiteta tvore iznimno nesigurno tlo – opterećeno kolosalnim birokracijama, političkim moćima, oporezivanjem, pravosudnim sistemima koji predstavljaju ozbiljne probleme sa slobodarski municipalni pristup. Uvijek se moramo iskreno zapitati kakvu formu zaprima konkretna situacija. Gdje gradska vijeća i gradonačelnički uredi u velikim gradovima pružaju arenu za borbu protiv koncentracije moći u sve snažnijoj državi i provincijskom izvršnom vijeću, ili čak gore, u regionalnom pravnom djelokrugu koji može presijecati veći broj takvih gradova (Los Angeles je odličan primjer), kandidirati ljude za gradska vijeća može biti pribježište koje nam preostaje da bi zaustavili razvitak sve autoritarnijih državnih institucija i da bi pomogli obnoviti institucionalno decentraliziranu demokraciju.

Da se urbano tijelo poput New Yorka fizički decentralizira u autentične samoupravne općine i naposljetku komune, zasigurno će zahtijevati mnogo vremena. Takav cilj dio je maksimalističkog programa Zelenog pokreta. Ali ne postoji razlog zašto urbano tijelo takve veličine ne može biti polako institucionalno decentralizirano. Razliku između fizičke i institucionalne decentralizacije uvijek treba imati na umu. Mnogo puta su radikali i gradski planeri zagovarali odlične prijedloge za lokaliziranom demokracijom u takvim velikim urbanim tijelima, te su doslovno predali veću moć narodu, samo da bi ih klinički zaustavili centralisti fizičkim zaprekama koje su bacali pred takve poduhvate.

Zahtjevima da se institucionalna decentralizacija učini sukladna s fizičkim rastakanjem takvog velikog tijela, zagovarateljima decentralizacije čini se pomalo zbrkano. Prilikom činjenja ove dvije izrazito različite linije razvitka identičnima ili ispreplićući jednu s drugom, postoji određena doza centralističke prijetvornosti. Slobodarski municipalizam uvijek mora jasno održati na umu razliku između institucionalne i fizičke decentralizacije i prepoznati da je prva posve ostvariva, dok za drugu mogu biti potrebne godine da bi se dostigla.