Kontrapunkt

Vlada premijera Charesta se okrenula represiji kako bi pokušala slomiti najveći i najdugotrajniji studentski štrajk u povijesti Quebeca. Studenti su već izdržali grubu upotrebu policijske sile, uključujući stotine uhićenja i brutalnih napada specijalne policije na kampusima i na ulicama. Nova legislativa usmjerena protiv štrajkova, Zakon 78, znači brutalan pritisak na pravo kolektivnog organiziranja i slobodu izražavanja. Bilo kakvo javno okupljanje više od pedeset ljudi mora se unaprijed prijaviti policiji ili će se prosvjed smatrati ilegalnim. Studenti, osoblje i predavači koji se zalažu za trenutne štrajkove riskiraju stroge kazne, a studentski sindikati ili zaposlenici sveučilišta koji organiziraju ili podržavaju štrajkove koji su u tijeku suočiti če se s velikim globama.

Nakon više od tri mjeseca, više od 170 000 studenata CEGEP-a (Fakulteta za opće i profesionalno usavršavanje) i sveučilišnih studenata još uvijek štrajka protiv povećanja školarina i za besplatno školstvo. Na svom vrhuncu pokret je mobilizirao više od 300 000 ljudi u štrajkačke akcije, neke na nekoliko dana, a neke na neodređeno. Preko 200 000 ljudi pridružilo se masovnim demonstracijama 22.ožujka ove godine. Štrajk je potaknut planom Charestove vlade da poveća školarine za 75 % tijekom sljedećih pet godina, što je vlada kasnije promijenila u povećanje od 80 % tijekom sedam godina u takozvanoj "ponudi" studentima. Povećanje školarina je važno jer normalizira princip po kojem korisnik sam plaća visoko obrazovanje, i time čini dio "kulturne revolucije" koju je obećao kvebečki ministar financija Raymond Bachand kako bi uništio ideju o javnim službama kao socijalnom pravu. Uvođenje proporcionalne porezne stope od 200 $ za zdravstvene usluge je dio istoga plana.

Štrajkački pokret je pokazao zavidnu otpornost usprkos pokušajima vlade da vrati studente u učionice represijom, uključujući i brutalno postupanje policije, prijetnje da će izgubiti školsku godinu i pretjeranu upotrebu zabrana kojima se ograničava pravo na prosvjede na kampusima. Charestova vlada je pokušala slomiti zajedničku frontu studentskih organizacija, nudeći pregovore s nekim skupinama, pritom isključujući druge. No to joj nije pošlo za rukom.

Pritisak Zakonom 78

Pod pritiskom štrajka koji nije mogla slomiti, vlada je ponudila rastegnuti povećanje školarina na sedam godina, iako je istovremeno napuhala sveukupni rast. Napokon su sjeli za pregovarački stol s predstavnicima studentskih sindikata, zajedno sa sindikalnim vođama i administracijom kampusa. Konačna "ponuda" vlade uglavnom se obvezala na traženje potencijalnih snižavanja troškova koje bi odredila zajednička komisija studenata, administracije i vlasti u obliku redukcija školarina studentima. Studenti su zahtijevali glasovanje o tome i ideja je velikom većinom glasova odbačena. Ministrica obrazovanja Line Beauchamp je tada odstupila, a vlada se priklonila brutalnoj strategiji slamanja štrajka pomoću Zakona 78.

Kvebečki štrajk se uklapa u aktivizam protiv mjera štednje koji je uključivao masovnu mobilizaciju studenata u Čileu i militantne studentske pokrete u Velikoj Britaniji i Kaliforniji, kao i ustanke u Sjevernoj Africi i Bliskom Istoku, pokret Occupy i štrajkove protiv mjera štednje u Wisconsinu i južnoj Europi. Vjerojatno će biti još prosvjeda, budući da studenti imaju svako pravo ljutiti se na povećanja školarina, pad kvalitete obrazovanja i loše poslovne izglede nakon diplome. Vlade i poslodavci režu dobre poslove, smanjuju socijalne programe i napadaju prava migranata u ime štednje, ostavljajući visokoobrazovane da se nakon često nezadovoljavajućeg školovanja suoče s dugom i neizvjesnošću.

Anketa objavljena u Globe and Mail novinama 7. svibnja ove godine pokazala je da 62 % studenata diljem Kanade izjavljuje da bi štrajkalo protiv povećanja školarina, uključujući i njih preko 69 % u Ontariju. Glavna prepreka porastu studentskog aktivizma drugdje nije manjak gnjeva, nego prije manjak vjere u ideju da je moguće boriti se protiv plana štednje u povećanju školarina i velikim promjenama u školstvu. Kvebečki studentski pokret je razvio sofisticirane političke perspektive kroz dugu povijest mobilizacije koja može doprinijeti ponovnoj izgradnji povjerenja i kapaciteta za širenje borbe. Mnogo se toga može naučiti iz modela demokratskog, studentskog sindikalizma koji je odigrao tako značajnu ulogu u podizanju svijesti o kontinuiranoj borbi u Quebecu.

Crveni kvadrat

Aktivna solidarnost s kvebečkim štrajkaškim pokretom suočenim s Charestovim pritiskom je ključna za studentske i radničke borbe protiv mjera štednje, budući da kvebečka vlast nišani na pravo kolektivnog organiziranja. To znači širenje crvenog kvadrata posvuda. Crveni kvadrat je simbol koji prožima kvebečki studentski pokret, bilo da je prikvačen na odjeću ili iskorišten kao grafika na znakovima, letcima, culture jam-ovima (čin komentiranja masovnih medija uz pomoć komunikacionih alata samih masovnih medija gdje aktivisti pokušavaju kulturnim ometanjem uspostaviti dijelog umjesto monologa u propagandnim porukama, op. prev.) ili internetskim stranicama. Prvi je put upotrijebljen tijekom studentskog štrajka 2005. g. i mudro se poigrava idejom duga ("carrement dans la rouge" doslovno znači "kvadratno u dugu iliti skorz u dugu") i borbom (crveno se veže uz radikalni aktivizam). Simbol nije jedina stvar preuzeta iz posljednjeg štrajka, nego također i bitne strategije za efikasnu i demokratsku mobilizaciju naučene kroz povijest kvebečkog studentskog aktivizma od 1960-ih. U srži ove strateške vizije je ideja demokratskog studentskog sindikalizma.

Trenutni štrajk je deveti generalni štrajk u povijesti kvebečkog studentskog pokreta od 1960-ih. Oni su varirali u sveukupnoj snazi i učinkovitosti, i studentski aktivisti su se svjesno potrudili kako bi nešto naučili iz ovih poraza i pobjeda. Prvi od ovih generalnih štrajkova zbio se 1968. godine, a zahtjev je tada bio besplatno školstvo, proširenje frankofonog sveučilišnog sustava i demokratsko vladanje obrazovnim politikama i ustanovama. Zahtijev za kvalitetnim, pristupačnim i demokratskim javnim obrazovanjem bio je povezan s kvebečkom borbom za nacionalno samoodređenje i za francuska jezična prava. Anglofoni obrazovni sustav ondašnjeg Quebeca bio je daleko razgranatiji i mnogo bolje financiran nego frankofoni. Ideja o kvalitetnom, pristupačnom frankofonom obrazovanju bila je dio šireg plana emancipacije.

Studentski štrajk također je crpio snagu iz rastućeg vala radničke borbe koji je zapljusnuo Quebec krajem 60-ih i početkom 70-ih godina. Kvebečki studenti također su svjesno preuzeli model francuskog studentskog pokreta koji seže sve do Povelje iz Grenobla, 1946., koja proglašava studente intelektualnim radnicima s posebnim i zajedničkim materijalnim interesima (npr. za kvalitetno, pristupačno i demokratsko obrazovanje), koji imaju kolektivnu moć i odgovornost boriti se za socijalnu pravdu. Predanost studentskom sindikalizmu oblikovanom na radničkom sindikalizmu predstavlja usmjerenje ka kolektivnoj organiziranoj snazi.

Militantni aktivizam je tada odigrao važnu ulogu u oblikovanju kvebečkog studentskog pokreta, tako da su opći sastanci članstva i komiteti za mobilizaciju upisani u pravilnike mnogih lokalnih studentskih sindikata. Zahtjev za besplatnim školstvom također ima dugu povijest u Quebecu. Školarina je više-manje bila zamrznuta od 68-aškog štrajka sve do 1990-ih, pomoću niza kampanja koje su uključivale i nekoliko štrajkova. Iako je došlo do značajnog povećanja nameta ranih 1990-ih, kvebečki su se studenti nastavili učinkovito mobilizirati, te kao rezultat toga plaćaju znatno manje školarine od ostatka Sjeverne Amerike. Povijest pokreta također znači da ideja školstva kao javne službe s važnom socijalnom ulogom, a ne kao tržišnog proizvoda, robe, ima snažnu podršku u kvebečkom društvu.

2001. godine, studentski aktivisti koji su pokrenuli ASSÉ (l'Association pour une Solidarité Syndicale Étudiante - Udrugu za studentsku sindikalnu solidarnost) obvezali su se da će, u skladu s poviješću studentskog pokreta, pokušati razviti stratešku perspektivu za efikasnu mobilizaciju. Neki su tada bili aktivni u MDE (Mouvement pour le droit à l'éducation - Pokret za pravo na obrazovanje) koji se raspao nakon neuspjele štrajkaške mobilizacije 1998. godine. ASSÉ je razvila demokratski aktivistički pristup studentskom sindikalizmu koji se pokazao uspješnim u studentskom štrajku iz 2005. te ponovo 2012., kada je ASSÉ napravila širu koaliciju pod imenom CLASSE.

Zaista, demokratski aktivistički sindikalizam imao je važan utjecaj čak i na institucionaliziranije i lobističke studentske sindikate - Fédération Étudiante du Québec (FEUQ - Studentski savez Quebeca) i Fédération Étudiante Collégiale du Québec (FECQ - Studentski fakultetski savez Quebeca). Dok su 2005. FEUQ i FECQ na koncu izdali ASSÉ kako bi postigli dogovor s vladom, 2012. studentski su se sindikati držali zajedno. Snaga solidarnosti među studentskim sindikatima ovoga je puta djelomično bila odgovor na kritike s kojima su FEUQ i FECQ suočili vlastiti članovi nakon što su u prethodnom štrajku pristali na zasebni dogovor s vladom.

Demokratski aktivistički studentski sindikalizam

Jezgra demokratskog aktivističkog studentskog sindikalizma je priznanje da studenti, kao i radnici, imaju kolektivne interese (npr. kvalitetno pristupačno javno obrazovanje) i potencijal za kolektivnu moć koju treba organizirati kako bi bila djelotvorna u obrani tih interesa. Ova vrsta studentskog sindikalizma ovisi o pronalaženju načina kolektivne borbe za trenutna i lokalna pitanja i o propitivanju vladajućih politika. Solidarnost je srž ove kolektivne snage, kako unutar studentskog pokreta tako i s drugim saveznicima u socijalnim pokretima.

Potencijalna kolektivna snaga studenata može postati stvarna sila jedino kad studenti razviju kapacitete za analizu svoje situacije, komunikaciju jedni s drugima i složno djelovanje, uvjereni da će se i drugi priključiti borbi. Vlade i sveučilišne administracije će uistinu obratiti pažnju samo na one studentske sindikate koji imaju mobilizirano i upućeno članstvo spremno za akciju koja bi potkrijepila njihove zahtjeve.

Opći sastanak članstva (GMM - General Membership Meeting) igra važnu ulogu u ovom procesu, budući da stavlja transparentno kolektivno i demokratsko odlučivanje u središte studentskog sindikalizma. Ovdje se studenti okupljaju kako bi debatirali i razmjenjivali inicijative za određivanje smjera djelovanja njihovog sindikata. GMM također izabire i nadzire delegate za kongrese na razini čitavog Quebeca koji koordiniraju cijele kampanje. GMM je bogato i izazovno mjesto gdje aktivisti moraju angažirati svoje kolege studente, slušati protuargumente i nastojati uvjeriti druge u to da je mobilizacija nužna i moguća.

Raspon tih sastanaka varira od kampusa do kampusa. Na nekim mjestima je studentski sindikalizam organiziran oko specifičnih odsjeka, škola ili fakulteta, dok je na drugima proširen cijelim kampusom. ASSÉ nije izmislila GMM, koji je upisan u ustave mnogih studentskih sindikata kao rezultat duge povijesti borbe u kvebečkom studentskom pokretu. Prije bismo mogli reći da je ASSÉ razvila mobilizacijske strategije koje su koristile demokratsko odlučivanje GMM-ova kao ključnu sastavnicu aktivizma na kampusima.

Mobilizacijske strategije koriste dugotrajnije kampanje kako bi gradile prema izglasavanju generalnih štrajkova na GMM-ovima. Prije štrajka 2005. organizirane su peticije, lokalni tjedni akcije, okupacije ureda i protestne akcije diljem Quebeca. Te kampanje identificiraju i mobiliziraju aktiviste usput radeći na nizu prosvjeda kako bi ljudi mogli isprobati umjereniji pristup pritiska na vladu i vidjeti djeluje li. Ako vlada ne odgovori na peticije i prosvjede, tada se kao zadnji korak počinje raditi na štrajkačkoj akciji.

Te se kampanje oslanjaju na lokalne izvršne komitete te na mobilizacijske komitete u svakom lokalnom studentskom sindikatu. Mobilizacijski komiteti okupljaju aktiviste koji zajedno uče kroz uvjeravanje kolega studenata da im se pridruže u raznoraznim akcijama. Mobilizacijski komiteti usmjeravaju radikalne studente k izgradnji kolektivne snage radeći na uvjeravanju svojih kolega da se aktivizmom može nešto postiči, umjesto da jednostavno rade sami. Mandate mobilizacijskih komiteta određuju GMM-ovi, tako da su aktivistički slojevi uvijek povezani s kolektivnom snagom studentskog tijela kao cjeline.

Vještine tih aktivista se poboljšavaju na kongresima, gdje se sindikalisti i drugi aktivisti kampusa okupljaju kako bi raspravljali i debatirali o akcijama diljem Quebeca. ASSÉ također ima redovite aktivističke kampove gdje ljudi mogu naučiti nešto o povijesti studentskog pokreta, debatirati o ključnim političkim pitanjima i razviti konkretne političke vještine.

Ovaj se demokratski aktivistički studentski sindikalizam pokazao kao čvrst temelj za CLASSE - ovu (šira koalicija koju je pokrenula ASSÉ za štrajk 2012.) stratešku suradnju s FECQ i FEUQ za vrijeme borbe koja je u tijeku. Snažno stremljenje k solidarnosti je također navelo kvebečki studentski pokret da se poveže s drugima koji se bore protiv plana štednje. Slogan "pretvorimo studentski pokret u socijalni pokret" prepoznaje da je borba za kvalitetno, demokratsko javno školstvo u cijelosti povezana s borbama za radnička prava, protiv siromaštva, za feminizam i za kvalitetne javne službe. Studenti su solidarno marširali s radnicima Alcan Rio Tinta isključenima s rada i uspostavili mnoge značajne veze s drugima koji se bore protiv Charestove vlade. U razdoblju između štrajka iz 2005. i ovoga danas, veliki broj radničkih sindikata pokrenuo je inicijative za podršku ideje besplatnog školstva. Tu solidarno orijentiranu perspektivu moglo bi se poboljšati bogatijim i potpunijim antirasističkim i antikolonijalnim analizama koje bi mogle služiti kao vodič i aktivizmu i zahtjevima pokreta za promjenu obrazovnog sustava. Obećavajući znak u ovom smjeru je to što je CLASSE nedavno izišao sa snažnom izjavom o središnjem mjestu antirasizma i dekolonizacije u njihovoj borbi.

Konačno, važno je kombinirati direktne borbe oko povećanja školarina sa širim nastojanjima za obranu obrazovanja kao javne službe, djelomično i boreći se za demokratizaciju i dekolonizaciju visokog školstva. Kvebečki studentski pokret je postavio važna pitanja o demokratskom nadziranju visokoškolskih ustanova i otvaranju procesa određivanja prioriteta u trošenju. Studenti moraju biti punopravni sudionici u raspravama o učinkovitom podučavanju, istraživačkim prioritetima i institucionalnoj vlasti, iako moraju biti vrlo oprezni da ih se ne uplete u koadministriranje rezanja troškova ili nahuška protiv drugih zaposlenika kampusa, bilo pomoćnog osoblja bilo nastavnika. Borba protiv povećanja školarina najzad mora biti borba za transformaciju visokog školstva, a radikalno krilo kvebečkog studentskog pokreta radi i na planu za šire promjene.

Širenje pokreta

Nemoguće je dugu povijest kvebečkog studentskog pokreta čarobnim štapićem prenijeti drugdje da stvori instant aktivizam. Moguće je, doduše, primijeniti strategije aktivističkog demokratskog studentskog sindikalizma na način koji odgovara lokalnim uvijetima i iskustvima. Širenje aktivističkog demokratskog studentskog sindikalizma može snažno doprinjeti kako se i drugdje studenti i obrazovni radnici organiziraju u otporu stalnom povećanju školarina i stalnom restrukturiranju koje uništava kvalitetu obrazovanja. Osim toga, sam bi kvebečki pokret ojačao jačanjem solidarnosti, aktivnije mobilizacije radničkih i društvenih aktivista unutar Quebeca, drugdje u Kanadi i svuda po svijetu.

Solidarnost je svakako ključna u otporu pritiscima Charestove vlade i njenog zakona 78. Svatko zainteresiran za pravo na organiziranje, slobodu političkog izražavanja i suprotstavljanje mjerama štednje, na sveučilištima ili van njih, mora aktivno podržavati kvebečke studente u njihovom otporu represiji i borbi protiv povećanja školarina. Charestova vlada i mediji štrajkačima neprestano ponavljaju činjenicu da kvebečki studenti plaćaju niže školarine od svojih kolega drugdje u Kanadi ili Sjevernoj Americi. U stvari, kvebečki studenti plaćaju manje kao rezultat svoje duge borbe protiv povećanja školarina i borbe za demokratsko, dostupno i kvalitetno obrazovanje. Kvebečka vlada je odlučna u namjeri da školarine u Quebecu izjednači s onima u ostatku zemlje, i ustrajat će u tome sve dok studentski pokreti drugdje u Sjevernoj Americi ne uspiju promjeniti trend bezobzirnog rasta školarina i izbore se za njihovo smanjivanje, sve do konačnog cilja - besplatnog školstva za sve.

Dok mobiliziramo snagu solidarnosti nasuprot Charestovim pritiscima, moramo posvuda širiti "Crveni kvadrat". To ne znači samo kačenje značkica i prišivaka po odjeći. Iako neophodne, ni same razolucije koje osuđuju nasilje u Quebecu, nisu dovoljne. Borba se treba još više usmjeriti prema demokratskom studentskom sindikalizmu koji može ujediniti studente i dati im moć da se zajedno s radnicima i svim zainteresiranima bore protiv mjera štednje.