Moje tijelo, moja pravila: slučaj o žrtvama silovanja i porodičnog nasilja koje su postale sindikalne aktivistkinje na radnom mjestu

Upozorenje: seksualno nasilje

18-og avgusta 2006.g., silovao me je moj momak. Odmah sjutradan, obuzdavala sam suze dok sam preko telefona lagala zašto nisam u mogućnosti da se pojavim na sledeći krug razgovora za posao koji mi je očajnički bio potreban. Kada sam prekinula razgovor vidjela sam novu poruku na mobilnom. Bila je od njega. “Nije gotovo. Nikad neće biti gotovo među nama…”

Sledećeg dana sam otišla na drugi razgovor. Održavao se u Starbucks Seals Tower-u u Čikagu. Do tamo sam putovala vozom, drhteći i neprestano se okrećući za sobom. Treba mi posao. Otpustili su mi iz Target-a prije dvije nedelje i nisam imala drugih opcija. Znala sam da ću morati da prodjem kroz metalni detektor da bih ušla u zgradu, pa nisam ponijela nož, uprkos svakom instinktu svog tijela.

“Šta biste uradili ako biste uhvatili kolegu u krađi?”

Um mi je u zbrci. Razmišljam kako sam rizikovala svoju bezbjednost odlazeći od kuće zbog posla koji se plaća 7.75 dolara po satu. Zar ne vrijedim više od toga? Zar svi mi ne vrijedimo mnogo više?

“Odmah bih prijavila upravniku, naravno. Nikad nisam mogla shvatiti zašto bi neko krao sa posla…”

Govorim im ono sto žele da čuju.

Počela sam da radim u Starbucks-u 22. avgusta 2006. To je bilo prije nešto više od 5 godina. Svake godine pravimo godišnje izvještaje gdje ja obično moram da se raspravljam sa nekim mlađim od sebe, koji zarađuje mnogo više nego ja, zašto moj vrijedan rad, slaba ledja, pucketave ruke, bolni zglobovi, podočnjaci, opekotine, modrice na mojim rukama, posjekotine na koljenima, neprestano omalovažavanje od strane mušterija, ono “lutkice, medenjaku, šećeru, kučko”, oni “ej, alo, kurvo… rekao sam BEZ šlaga!” komentari, odmjeravanje, praćenje nakon posla, … treba da se raspravljam zašto sve to znači da sam zaslužila povišicu od 33 umjesto 22 centa. Snishodljivo za svakog radnika. Snishodljivo naročito za ženu. Ali u mom slučaju, ja ovo moram da radim svake godine, samo 4 dana nakon godišnjice kada me je silovao neko u koga sam bila zaljubljena. Moj godišnji izvještaj je zaista jedini razlog što se sjecam te godišnjice napada.

Voljela bih da pretjerujem ali zaista upravo sam oslikala kako se istinski osjećam. S obzirom da govorimo o radu, mogla bih pomenuti da kada sam silovana nisam izašla iz kuće u kojoj se to desilo sve do jutra, iz dva razloga: 1) plašila sam se da se vozim podzemnom u 3 ujutru, I 2) ujutru je dolazila po mene moja tadašnja najbolja prijateljica (I druga partnerka mog momka) kako bi išli u kuću njenih bogatih roditelja u predgradju gdje su me plaćali da čistim. Očajnička potreba da prodam svoj rad u zamjenu za jednostavan keš me je održavala da ležim budna pored svog napadača. Ne želeći da izgubim stan, lagala sam ga. Obećala sam da neću nikom reći. Obećala sam da ga neću ostaviti. Obećanja koja tada nisam bila sigurna da neću ispuniti.

Upravo onda kada sam na koljenima ribala pod kuće njenih roditelja, shvatila sam da je biti siromašan bila zaista dovoljna uvreda.

Ustala sam. Rekla sam joj sve. Nisam čula nikakve riječi podrške. Rekla je da je ljubomorna. Htjela sam da povratim. Rekla sam joj da me vrati kući i da bih radije umrla od gladi nego čistila pod kuće njenih roditelja tog dana.
Dala mi je pare iako nisam završila i odvezla me kući. Oboje zbog griže savjesti, sigurna sam. Manje je mrzim ovih dana shvatajući da je njegovo manipulativno ponašanje uticalo i na nju. Ali bilo je gore za nju nego za mene. Ja sam se izbavljala. Ona je odlučila da ostane i izda još jednu ženu u tom procesu. To je prilično jaka manipulacija.

Nakon napada, išla sam na besplatnu terapiju preko nekog programa protiv porodičnog nasilja. Prošla sam vježbe koje su me natjerale da oživim neke njegove i moje srećne uspomene. Nisam htjela. Bili smo zajedno nekoliko godina sa prekidima, i zaista smo imali nekih lijepih trenutaka. Željela bih da se nikad nisu desili. Željela bih da ga nikad nisam upoznala. Nisam htjela da mu se sjećam lika, glasa, mirisa. Očistila sam svoj život od svega što mi je dao i od svega što me je na njega sjećalo. Moja psihološkinja je želela da zađe duboko do korijena razloga koji je uzrokovao napad jer sam u potpunosti krivila sebe. Misliti o bilo čemu je bilo super prije nego me je zadesila ta noć tako iznenadno. Bar sam tako mislila.

Nakon skoro pola godine terapije došle smo do otkrića. Uvijek je bio manipulativan, uvijek verbalno napadan. Razdirao mi je samopouzdanje i želio da budem očajna kako bih osjećala da mi je potreban. Tako sam žudjela za njegovim odobrenjem i pažnjom. Nekoliko dana koji su prethodili napadu, počela sam da mu se suprotstavljam, ne trpeći više njegovo sranje. Odbijajući sex ako sam smatrala da se ponaša kao šupak, u situacijama kada sam u prošlosti popustala čak i nakon što bi me uvrijedio. Moja terapeutkinja je imala mišljenje da me je silovao zato što je osjećao da gubi kontrolu nada mnom. Bilo je namijenjeno da me slomi… kao što bi konja.

Kroz terapiju sam počela da osjećam da ipak vrijedim nešto i da je on jadan gubitnik. Ne ja. Htio je nešto od mene i dobiti to nije bilo dovoljno. Htio je moju dušu i tijelo. Vlasništvo nad nečim neobuhvatnim.

Kada sam počela da se osjećam jačom i manje uplašenom, više nisam mogla da trpim nepristojne mušterije. Ne tolerisati nepristojne mušterije značilo je suočavanje sa šefovim gnijevom kada su se one žalile, što je onda značilo da sam morala da se suprotstavim svojim šefovima. Konačno je prava prilika naišla, i kako nisam više željela da živim kao žrtva, potpisala sam člansku kartu za Svjetske Indistrijske Radnike.

Saznala sam za organizovan rad. Odlučila sam da, ako mi nije sudjeno da budem rob jednom muškarcu, zašto onda biti rob šefu, poslu, mušteriji?

Gledala sam u šefove dok su sjedali za stolove, sipajući kafu koju si mi rekli da im napravim, polivajući preko brojeva raluna prodaje koje su dobili zahvaljujući teškom radu mojih kolega i mene. Radili smo do potpune izmorenosti. Majke sa kojima sam radila govorile su o prvim koracima svoje djece koje su propustile praveći kafe sa mlijekom. Poznavala sam mnoge trudnice koje su radile dok se nisu otvorile, dovodeći u opasnost svoje dijete i sebe same, zato sto su trudnička bolovanja vrlo kratka i željele su što više vremena da provedu sa svojim novorodjenčetom pa su čuvale te dane. Znala sam da su šefovi i kompanija odgovorni za takvo stanje stvari.

Šefovi su bili vrli manipulativni. Maltretirajući vas sa mnogo uzastopnih smjena, odbijajući vam pauze, nazivajući vas glupima, unapredjujući ljude koji vas seksualno maltretiraju, davajući vam raspored sa kojim je spavanje nemoguće, odbijajući povišice na osnovu nebitnih stvari kao da li ste zaboravili da obučete nužne crne čarape ili pokrili tetovaže. Zatim kada bismo se organizovali, oni bi danima nastavili sa takvim ponašanjem i iznenada priredili pizza žurku. Većina radnika bi zahvalila šefu i nedjeljama pričala kako je njima stalo do nas, koliko su fini, koliko smo srećni.

Odjednom je svo maltretiranje izblijedjelo i sve zamjerke su nestale. Šefovi su opet prihvaćeni u grupne razgovore i proslave rodjenja.

Ja ne vidim ikakvu razliku izmedju ovog scenarija i momka koji je udario djevojku da bi se kasnije pojavio sa cvijećem i slatkišima, a zatim ponavljanja tog ciklusa.

Nije me sramota što sam silovana i manipulisana od strane svog bivšeg momka. Takodje me nije sramota što sam ga ostavila i pokušala da se oporavim. Nije me sramota od raznoraznog nasilja koje sam iskusila i kojem sam svjedočila otkada sam počela da radim u Starbucks-u. Odbijam da ih prihvatim ponovo nakon jednostavne pizza žurke.

Ne zelim pizzu. I ne želim cvijeće. Želim da se oslobodim od života u ropstvu. Želim kraj nasilju.

Da, mogla bih da dam otkaz kao sto sam raskinula sa nasilnim partnerom, ali sledeći posao bi samo nastavio ciklus. Sledeći posao bi bio sledeći nasilni partner.

Zato ostajem. I borim se. Borim se pomoću organizovanja sa drugim žrtvama nasilja, mojim kolegama. Dobro, bar sa onima koji su dotakli dno i sada se žele uspeti. Ne, nisu svi spremni kada se sretnem sa njima da prekinu sa svojim ugnjetavačem. Biću ovdje kada oni budu. Kada i oni smognu hrabrosti.
Radimo zajedno kako bi poboljšali uslove rada. Odbijajući da im damo šta traže kada se ponasaju kao šupci. Uskraćujući im naš rad. Iskorišćavanje naših tijela za njihove želje.

Pod okriljem trenutnog sistema moramo zaraditi pare da bi preživjeli. Da bi zaradili pare moramo prodavati svoj rad. Za mene je ovo već nepravedno i odvratno. Ja sam fascinirana kreativnošću, vještinama, i genijem ljudskog uma i tijela. Osjećam veliki ponos što sam sposobna da stvorim nešto, naučim nekog nešto, da govorim, da pišem, da učim. Koliko je divno saznanje da su ljudi sposobni za tako velike stvari. Činjenica da je neko bio dovoljno pametan da iskoristi te ljudske sposobnosti od drugih za svoje sopstvene potrebe a za tako malo nadoknade, je zaista srceparajuće. Isti srceparajući bol osjećam kada saznam da neka osoba ostaje uz nasilnika i radi ono što im on traži da bi na kraju opet bila zlostavljana. Uvijek se pitam kada će otići. Pitam se kada će se suprotstaviti. Osjećam se tako dok tješim koleginicu koja jeca zato što se šef izdrao na nju. Pitam se kada će prestati to da trpe. Mnogi već jesu. Radnici koji su pokrenuli ili se učlanili u udruženja. Mi smo preživjeli.

Poslednjih pet godina su bile nevjerovatne. Oporavila sam se od napada i degradacija te veze. Oporavila sam se kroz primjenu savjeta svog terapeuta na moj rad na poslu.

Odbijam da budem žrtva ikada više. Odlučna sam da se sjetim svoje vrijendosti i da pokušam da pomognem drugima da se oporave nakon godina nasilja od strane poslodavaca i mušterija. Nije dovoljno da samo odete ako niste shvatili svoju vrijednost, jer nisko samopouzdanje za naš rad može samo da nas neprestano dovodi u iste zajebane situacije. Prije nego postanemo svjesni, bukvalno smo slomljeni do dna. Veliki šefovi će imati imovinu koju su porušili na rašun novca koji su uštedjeli od nas. Imaće najbolje doktore, njihova djeca će imati najbolje obrazovanje, njihovi roditelji će biti zbrinuti, i uživaće u plodovima našeg rada dok mi gladujemo. Ne razlikuje se od partnera koji vam uzima cijelu platu.

Opekotine od vrelog mlijeka ne bole ništa manje kad saznam da to piće košta jedan sat mog posla, a u jednom satu cu napraviti stotinu njih.

Ne slušajte kada šef ili izmaltretirani kolega pokuša da vas ubijedi da je vaš rad bezvrijedan. Ne vjerujte im dok vam omalovažavaju posao zato što radite u brzoj hrani ili maloprodaji. Bilo da sjedite za stolom, dostavljate pizzu, čistite toalete, šijete par pantalona, ili glumite na sceni kako bi platili svoje račune… sjetite se da bi šefovi to sami radili kada bi umjeli. Sjetite se da oni vas trebaju mnogo više nego što vi nih trebate. Da, nasilje može da se pogorša ako se suprotstavite. Umnogome slično onom sto se meni dogodilo. Ali ako je bilo potrebno da budem silovana kako bih pobjegla od tako užasne i destruktivne veze, onda je to jednostavno bilo potrebno. Ako je bilo potrebno da se oporavim od toga kako bih naučila o slobodi i otporu ropstvu, onda je s pravom tako.

Neću biti rob. Neću biti sluga. Ne prihvatam nasilje nad mojim umom i tijelom, niti omalovažavanje mog duha. Kada pokusaju da nas odvoje isto je kao da vam partner kaze da ne smijete da gledate svoje prijatelje. Svrha toga je da vas izoluje kako biste se osjećali sami, bespomoćni, kao da vrištite a da vas niko ne čuje. Ne dozvolite im to. Odbijte izolaciju. Posegnite za svojim kolegama. Odbijte da radite posao koji nije bezbjedan. Zahtjevajte novac koji ste zaslužili. Oni koji najviše rade zaslužuju najveći liksuz. Mi smo to zaradili. To je naše.

Ako ste našli izlaz iz nasilne veze ili situacije u svom životu onda znate koliko jako ste željeli da se izbavite. Nakon toga ste hiljadu puta razmislili kako se moglo pogoršati. Osjećate zahvalnost što ste spasili svoj život. Zamislite kada bi prestao sav loš tretman na poslu. Zamislite kada se ne biste užasavali dolaska na radno mjesto. Šta ako bi se šef sada plašio vas? Šta ako se ne bi usudili da vas opet udare, uvrijede, maltretiraju? Šta ako bi vam dali sve pauze na vrijeme i platili sve prekovremene sate? Šta ako biste vi planirali svoj raspored i odlučili koja zaduženja da preuzmete? Šta ako biste vi odredili svoju platu?

Kako bi bilo kada biste konačno bili slobodni?

Solidarno prevela Jelena Prelević
Žene na delu se iskreno zahvaljuju Jeleni Prelević na solidarnom prevodu ovog teksta.