Predavanje profesora Toda Meja (Todd May) o Žaku Ransijeru (Jacques Rancière) na konferenciji o radikalnoj demokratiji koja je održana u Novoj školi i Univerzitetu …
Oba mislioca poimaju Državu kao apstraktni princip moći i suverenosti koji nije svodiv na svoje konkretne oblike. Oni razvijaju teoriju Države koja ide izvan marksizma pošto poimaju Državu kao autonomnu od ekonomskog uređenja, i izvan anrhizma pošto poimaju Državu kao ono što funkcioniše kroz same moralne i racionalne diskurse koji su korišćeni kako bi se ona osudila. Radeći to oni raskidaju sa paradigmom Prosvetiteljskog humanizma, razotkrivajući veze između moći i ljudske esencije i pokazujući da želja može ponekad želeti sopstveno ugnjetavanje. Štirner i Delez, stoga, mogu biti viđeni kao da zauzimaju sličnu anti-autoritarnu filozofsku i političku putanju – onu koja objavljuje konceptualni rat protiv Države, i čije značajne teorijske implikacije na anarhizam moraju sa njim biti sabrane.
Ja govorim o pobuni a ne o revoluciji. Revolucija ruši jedan režim moći da bi ga zamenila sa drugim; pobuna u potpunosti suspenduje moć, odupirući se sopstvenoj institucionalizaciji.
Kao da anticipira buduće pobune, poslednjih godina moć države je eksponencijalno narasla. Sekuritizacija postaje dominantna državna paradigma – matrica za razvoj strategija i tehnologija kontrole bez presedana, nadziranja i prevencija, i za permanentnu mobilizaciju nalik ratnoj.