Pisma sa francuskih barikada

Pisma sa francuskih barikada

https://cdn.freedompress.org.uk/press/5-77-515e4.jpg

Nakon još jednog vikenda masovnih protesta i sukoba u Francuskoj, Italiji i šire, objavljujemo dva svježa saopštenja koja su napisale grupe učesnika Francuski ustanici, Terrain Vague

| 25. oktobar 2026. Savremeno doba i nekoliko načina da mu se stane na kraj

Napomena urednika: Influenser Rayan PSN pozvao je na Twitchu ljude da mu se pridruže 17. oktobra, najavljujući „kraj savremenog doba“.

17. oktobar: kraj savremenog doba. „A čime ćete ga zamijeniti?“ pitaće mikrofoni i ti neizbježni rastjerivači revolucija. Mi bismo radije izdvojili trenutak da kažemo s čim smo završili.

Savremeno doba otvorilo se nizom revolucija koje su natjerale vlade da smisle nove načine gušenja ustanaka. Uz represiju došlo je i prisvajanje. Vlast se obnavljala i jačala na samom svom odbacivanju. Izaći iz savremenog doba znači napraviti revoluciju koja ne jača ono protiv čega se bori.

U savremenom dobu čak su i riječi pobune oruđe u rukama državne vlasti. Demokratija, narod, emancipacija, nacija, klasa, interes, legitimitet, vlast i tako dalje: svi pojmovi koji su nam na raspolaganju priječe pravi raskid s dominantnom paradigmom. Krajnje je vrijeme da se ustanici naoružaju vlastitim jezikom.

Savremeno doba nam je otelo oružje i predalo ga skupštinama i ustavima. Oko 200 godina svim se silama radi na tome da naše „glasove“ zatvore u osamu glasačkih kabina. Svoju snagu više nikada nećemo prepustiti.

Savremeno doba nam je određivalo ko smo. Nametnuti identiteti nacije, roda i klase spriječili su nas da postojimo kao neko drugo „Mi“. „Društvo“, sa svom pokornošću koju traži, natovareno nam je na vrat i nalaže uništenje svega što mu se opire. Mi namjerno odbijamo da s društvom kolaboriramo.

U savremenom dobu, pod izgovorom napretka, svi su povjerovali u mit da proizvodnja poboljšava uslove života. Marksizam nas sprječava da shvatimo da se sa sredstvima za proizvodnju ništa ne može učiniti, pa ga treba sahraniti.

Ustanci ovog doba govore o propadanju. Niko ne vjeruje da će rast (makar zeleni, socijalni ili razumni) vratiti „pristojan“ život. Proizvodnoj paradigmi – paravanu za zatvaranje i sveopšti rad – moramo suprotstaviti novu kulturu snalažljivosti i zajedničkog zalaganja.

Savremeno doba nije bilo samo još jedan korak civilizacije. Objedinilo je svaku logiku proizvodnje i svaku instituciju do koje je moglo doći. Patrijarhat, feudalizam, ropstvo, kolonijalizam, rasizam i najamni rad stavljeni su u službu jedne svjetske privrede koja radi. Izaći iz savremenog doba ne znači otvoriti novu eru civilizacije, nego započeti revoluciju koja civilizaciju ruši.

Revolucija je skok u mrak.

---

Nadvladati strah od vatre

Tekst je napisala grupa Terrain Vague, uoči 24. oktobra

Iako takozvani pokret „srednjoškolaca“ uglavnom izmiče svakom pokušaju kontrole – razjedinjen je i samostalan – opet se mogu javiti isti porivi za „razjašnjavanjem“: odrediti šta taj pokret zapravo jeste – đački pokret, nemiri ili revolucija – dati mu strukturu, formulisati jasne zahtjeve ili ocrtati politički program. Kao da se mora, pod svaku cijenu, nametnuti pravac nečemu što se prelijeva, prije nego što nam sasvim izmakne iz ruku. Ta želja da se imenuje, da se postave zahtjevi, da se omeđi ono što se diže i da mu se pripiše određen smisao ili ishod može dolaziti iz straha: opravdanog straha od represije, ali i straha da stvari izmaknu kontroli.

Pred represijom koja je jednako surova koliko i spektakularna, javlja se strah da su mogući gubici veći od dobitaka. Horizont pobjede je zamagljen, dok je represija opipljiva, smrtonosna i već traje. Pa ipak, upravo zato što ne znamo šta bismo mogli dobiti, horizont ostaje otvoren: rizici koje danas preuzimamo mogli bi postati sami uslovi za mogućnosti koje sami nikada ne bismo imali hrabrosti ni da zamislimo.

Pored straha da nas policija ubije, tu je i strah da nas nema dovoljno – da će se drugi povući i ostaviti nas same s rizicima. Svako počinje da računa na povlačenje drugih, čeka da neko drugi napravi prvi korak, traži garancije prije nego što se upusti. Na kraju povjerujemo da smo jedini koji hoće da nastave – da smo, zapravo, samo nemoćna manjina. Strah raste kad se odvojimo od pokreta i njegovog zamaha – kad se svrstamo uz one koji ga gledaju izdaleka. Upravo taj strah oni na vlasti hoće da iskoriste. Hoće da nas uvjere da nemamo čime da nastavimo, da je poraz neizbježan i da otpor može voditi samo u još veću represiju. Vanredno stanje i priča o bezbjednosnim prijetnjama dio su tog posla: „red“ treba da bude apsolutna nužnost, „ustanak“ opasnost, a „pokornost“ sigurno utočište. Cilj više nije samo da se slomi ko djeluje, nego i da se odvrati ko bi nam se inače pridružio.

Osim toga, poriv da razjasnimo i organizujemo svoje borbe često dolazi iz straha da će stvari izmaći kontroli – straha od nepoznatog, od onoga što bi nas moglo odnijeti dalje nego što smo mislili. Koliko god razumljiv, taj refleks otvara put autoritarnosti i pokrete okončava tako što im guši spontanost, radosno ludilo i nepredvidivost koja im je urođena. To je strah od mogućnosti koje ne možemo ni predvidjeti ni obuzdati – kao da možemo da djelujemo samo na poznatom terenu, ako možemo da izračunamo rizik i jamčimo ishod. A upravo se u neizvjesnosti pronalaze nove mogućnosti i otkrivaju neočekivani oblici solidarnosti i snage.

Djelovati, a ne znati kuda će to odvesti, ne znači odreći se svake vizije; znači ne pristati da nam granice mogućeg neko određuje unaprijed. Tu je prava sloboda: u sposobnosti da odbacimo sve što nas gazi, da otvorimo mogućnosti bez zajamčenog ishoda i da zajedno izmislimo ono što još ne postoji.

I ONI NA VLASTI SE PLAŠE

Boje se da će izgubiti kontrolu, da će se neslaganje proširiti i da više neće moći da izoluju one koji se dižu. Ovo pokazivanje sile treba da nas ošamuti i da vrati ugled načetom autoritetu.

Helikopter koji kruži nad Parizom, dok su ulice noću već osvijetljene, pokazuje jednu protivrječnost: vlast demonstrira silu da bi zastrašila, a baš ta parada otkriva koliko očajnički želi da njena kontrola bude vidljiva. Iako je državno nasilje stvarnost koja ranjava i ubija, strah od represije ne smije da nam zamuti pogled na „neprijatelja“ – niti da moć države smatramo neizbježnom, nepromjenjivom sudbinom. Nijedan režim ne može da računa na poslušnost stanovništva kao na nešto sigurno. Nedavne pobune generacije Z pokazale su i da poslušnost snaga bezbjednosti nije zajamčena: policajci ili vojnici mogu da se kolebaju, da se suzdrže ili da odbiju naređenja. Odnosi moći nisu zauvijek zadati.

Savladati strah ne znači poricati ga, niti slijepo srljati u sukob.

Iako postojeći poredak moći zaista treba oboriti sukobom, ne postoji samo jedan način da se u toj borbi učestvuje – niti postoji ljestvica hrabrosti na čijem je vrhu direktan sukob. Rad protiv represije, podrška onima kojima prijeti sud, pružanje prve pomoći, širenje informacija, razgovori i rasprave, zauzimanje univerziteta, čak i organizovanje čuvanja djece za vrijeme demonstracija – sve su to načini da se doprinese borbi. Oni pletu veze solidarnosti i omogućavaju pokretu da potraje. Ne mora svako da radi isto; svako treba da nađe svoje mjesto, a da mu postupke ne diktiraju strah, krivica ili pritisak grupe.

Strah se ne savladava tako što se pravimo da nema čega da se bojimo ili da sve držimo pod kontrolom, nego tako što ne dozvolimo da nam strah diktira odluke. To znači prihvatiti da ne znamo dokle ćemo stići, šta ćemo dobiti, ni šta može nići iz onoga što se ruši. To znači ne pokušavati da unaprijed osiguramo ishod svoje pobune – da nepoznato ne svedemo na granice onoga što već smatramo mogućim.

Odbiti da popustimo strahu znači i odbiti da se odvojimo od onih koje vlast ocrnjuje kao „izgrednike“ ili „smutljivce“ – taktika kojom se pobuna izoluje i lišava legitimiteta. Znači odbiti da se po svaku cijenu ograđujemo od onih koji istupe iz „prihvatljivih“ okvira; znači odbaciti granice koje su povukle same vlasti i ne pomagati izolaciju onih koji se direktno sukobljavaju s represijom.

Upravo kroz kolektivno djelovanje – raznoliko i po prirodi puno unutrašnjih sukoba – strah (iako ne nestaje sasvim) postaje zajednički, razvodnjava se i gubi dio svoje moći. Otkrivamo da i drugi dršću; da se može oklijevati a ne odustati, učestvovati a ne rizikovati sve u svakom trenutku, i ići naprijed bez sigurnosti u pobjedu. Zajednička snaga ne uklanja opasnost; ona samo čini da se s njom više ne suočavamo sami. Možda tu revolucija i počinje: u odbijanju da čekamo da nas neko uvjeri da će sve biti u redu prije nego što djelujemo, i u otkriću da je poredak starog svijeta – koji nam se često prikazuje kao nesavladiv – zapravo sav ispucao od pukotina.

1. Prevod autora 2. Mašinski prevod